srijeda, 16. veljače 2011.
subota, 12. veljače 2011.
Drzava, sloboda, strah
Demokracija jest sloboda, kako je prvobitno zamisljeno. Sloboda suodlucivanja vlastite sudbine. Socijalna drzava je jedan od proizvoda demokracije. No taj proizvod je izgleda promjenjiv. Demokratske drzave su sve manje socijalne, a oni koji su demokratski odabrani sve manje sposobni brinuti se o svom Polisu. Socijaldemokracija je postala Utopija razvojem samog demokratskog drustva. No drustvo evoluira, stvari se mijenjaju i slazu, ponekad urednije, ponekad kaoticnije.
A strahovi? Pa i oni se mijenjaju. Strah od slobode je proizvod razvoja danasnjeg drustva. Narocito u drzavama kao nasa, sa populacijom nedovoljno sazrelom, nedovoljno sposobnom boriti se vlastitim strahovima, sa vlastitom slobodom. Imam osjecaj kako nam je Sloboda poklonjena, pa su je nedavne prethodne generacije nedovoljno cijenile. Ono sto se ljudima cini jeftino uglavnom odbacuju kao nevrijedno, kao samo po sebi razumljivo. Najlakse je sebe promatrati kao bogomdano, zasluzno bice pa primati "slobodu" kao sasvim prirodnu i razumljivu stvar, kao poklon, ne shvacajuci njenu pravu bit. Drzavi je najlakse dijeliti "fake slobodu", zadovoljavajuci tako nezasitnost mase za poklonima.
Hrvatska, (a mogli bi cak reci i tranzicijska, balkanska ili istocna) demokracija danas, sto je to u svojoj stvarnoj posljedici? To je gomila "kvazi slobodnih" gradana koji nisu sposobni odlucivati o svojim demokratskim slobodama. Ruzna izjava, zar ne? No na zalost istinita. Konzumerizam potrosackog drustva zamijenio je uzvisenu socijaldemokraciju, kao osnovnu ideju drzavotvorne demokracije, pa je ona, kao takva izgubila svoj stvarni smisao. Kaoticnost drzave i njene demokratski odabrane vlasti danas, posljedica su neslobodnog pojedinca. Individue koji sam za sebe nije sposoban spoznati svoje strahove i sa njima se izboriti. Drzava koju vode "konzumeristicki" (potrosacki ili populisticki) politicari nudi bas ono sto je narod trazio, lazne slobode i lazne strahove. Sve je stvar ponude i potraznje. Vise vrijedi strah koji je lakse prihvatiti jer ima vece trziste. Dakle, postujuci suvremene prilike politicari nude bas to.. BORBU PROTIV NE PRIMARNIH STRAHOVA, onih lako shvatljivih izgubljenom, neslobodnom pojedincu. I tako bivaju odabrani. I tako ostaju na vlasti.
Sve dok onaj iskonski, egzistencijalni strah ne ispliva na povrsinu pojedinca. Vec sad navikao na lagodan zivot, zivot sa zanemarenim stvarnim strahovima, pocinje traziti slobodu od tog velikog egzistencijalnog straha. No previse se uljuljkao, drzava (drzava je vlast, ne teritorij) je takoder vec uljuljkana, naviknuta mijenjati istinske strahove sa imaginarnim. Toliko vremena lagajuci druge Vlast takoder snosi posljedicu. Uvjerila je i sebe da su jedini vazni strahovi oni imaginarni, laksi.
Nastaje kaos. To je ono sto sada imamo. Isprepadanu demokraciju. Demokratski odabranu vlast nesposobnu brinuti se o nesamostalnim demokratskim subjektima, biracima. Drzava je (POLIS) izgubila svoj smisao. Nacionalna drzava jos vise. I sto radimo? Umjesto da se okrenemo Individui, samima sebi, lociramo svoje stvarne i realne egzistencijalne strahove, bjezimo od sebe trazeci jacu i vecu vlast koja ce nas dovesti pod okrilje jaceg Polisa, socijalno orijentirane drzave, naprosto ne razumjevajuci da je to proslost. Evolucija nosi svoje pobjednike i izumrle vrste. I one koji zivotare stoljecima lagano odumiruci, tek malo promjenjeni.
Kao sto covjekova stvarna sloboda nije bila Jugoslavija, tako to nije ni Hrvatska. Tako to sutra nece biti ni Ujedinjena Europa. Ni socijalizam, ni kapitalizam, ni neoliberalizam kao politicke odrednice cija moda se periodicki mijenja ili samo odlazi.
Slobodu mozemo doseci tek kad budemo spremni suociti se sa istinskim osobnim strahovima. Posljedica toga je slobodna individualna egzistencija, zivot lisen nesigurnosti, materijalne ili intelektulne. Ako poradimo na svojim strahovima i oslobodimo se Straha od slobode imamo neku sansu od drzave napraviti demokratsku tvorevinu. To je jedini nacin da izaberemo najbolje medu sobom, one Slobodne od vlastitih strahova neegzistencije, neuspjeha, nemoci.. one koji su dosegli osobnu slobodu. Demokratsku drzavu gdje ce sama vlast biti lisena straha od neuspjeha, i kao takve sposobne se brinuti o subjektima koji su je odabrali na demokratski nacin.
Ni nacija, ni drzava, ni ujedinjene drzave, kao ni jedan politicki pokret, ne garantiraju slobodu covjeka.
Sto je covjek vise osloboden strahova, to je vise Slobodan.
Sto je vise ljudi slobodno, to je svrha drzave bliza svojoj prvobitnoj zamisli. Socijalnoj drzavi koja se brine za svoje slobodne gradane.
Sto se drzava vise brine za svoje gradane, oni imaju manju potrebu brinuti se za svoju materijalnu egzistenciju.
Kad se gradani oslobade straha od neimastine, ostaje im mnogo vremena za borbu sa intelektualnom egzistencijom.
Pronaci svoju svrhu je teska borba, na koju su mnogi potpuno nespremni.
U nedostatku sposobnosti boriti se vlastitim strahom, trazimo fake strah. Populisticki politicari dolaze opet na svoje. Neslobodni gradani pronalaze svrhu ujedinjeni u borbi sa fake strahovima.
Nestaje demokratska drzava jer njom vladaju populisticko-potrosacki politicari odabrani od potrosackog drustva.
Strah od materijalne neegzistencije ponovo se rada. Drzava se prestaje brinuti o nama, prestaje biti socijalna. Zatim nestaje jer vise nije demokratska. Nastaje manja ili veca, privremeno nas rjesavajuci strahova. Dajuci nam Fake Slobodu.
I onda opet ispocetka..
CATCH 22, zar ne?
Ne, nije. Ako istinski razmislimo, nije. Jer Kvaka je u Slobodi od straha, koja krece od Individue. Ta Kvaka naprosto ponistava Strah od slobode i sve dobije svoj smisao, a Covjek i Drustvo, humanost.
A strahovi? Pa i oni se mijenjaju. Strah od slobode je proizvod razvoja danasnjeg drustva. Narocito u drzavama kao nasa, sa populacijom nedovoljno sazrelom, nedovoljno sposobnom boriti se vlastitim strahovima, sa vlastitom slobodom. Imam osjecaj kako nam je Sloboda poklonjena, pa su je nedavne prethodne generacije nedovoljno cijenile. Ono sto se ljudima cini jeftino uglavnom odbacuju kao nevrijedno, kao samo po sebi razumljivo. Najlakse je sebe promatrati kao bogomdano, zasluzno bice pa primati "slobodu" kao sasvim prirodnu i razumljivu stvar, kao poklon, ne shvacajuci njenu pravu bit. Drzavi je najlakse dijeliti "fake slobodu", zadovoljavajuci tako nezasitnost mase za poklonima.
Hrvatska, (a mogli bi cak reci i tranzicijska, balkanska ili istocna) demokracija danas, sto je to u svojoj stvarnoj posljedici? To je gomila "kvazi slobodnih" gradana koji nisu sposobni odlucivati o svojim demokratskim slobodama. Ruzna izjava, zar ne? No na zalost istinita. Konzumerizam potrosackog drustva zamijenio je uzvisenu socijaldemokraciju, kao osnovnu ideju drzavotvorne demokracije, pa je ona, kao takva izgubila svoj stvarni smisao. Kaoticnost drzave i njene demokratski odabrane vlasti danas, posljedica su neslobodnog pojedinca. Individue koji sam za sebe nije sposoban spoznati svoje strahove i sa njima se izboriti. Drzava koju vode "konzumeristicki" (potrosacki ili populisticki) politicari nudi bas ono sto je narod trazio, lazne slobode i lazne strahove. Sve je stvar ponude i potraznje. Vise vrijedi strah koji je lakse prihvatiti jer ima vece trziste. Dakle, postujuci suvremene prilike politicari nude bas to.. BORBU PROTIV NE PRIMARNIH STRAHOVA, onih lako shvatljivih izgubljenom, neslobodnom pojedincu. I tako bivaju odabrani. I tako ostaju na vlasti.
Sve dok onaj iskonski, egzistencijalni strah ne ispliva na povrsinu pojedinca. Vec sad navikao na lagodan zivot, zivot sa zanemarenim stvarnim strahovima, pocinje traziti slobodu od tog velikog egzistencijalnog straha. No previse se uljuljkao, drzava (drzava je vlast, ne teritorij) je takoder vec uljuljkana, naviknuta mijenjati istinske strahove sa imaginarnim. Toliko vremena lagajuci druge Vlast takoder snosi posljedicu. Uvjerila je i sebe da su jedini vazni strahovi oni imaginarni, laksi.
Nastaje kaos. To je ono sto sada imamo. Isprepadanu demokraciju. Demokratski odabranu vlast nesposobnu brinuti se o nesamostalnim demokratskim subjektima, biracima. Drzava je (POLIS) izgubila svoj smisao. Nacionalna drzava jos vise. I sto radimo? Umjesto da se okrenemo Individui, samima sebi, lociramo svoje stvarne i realne egzistencijalne strahove, bjezimo od sebe trazeci jacu i vecu vlast koja ce nas dovesti pod okrilje jaceg Polisa, socijalno orijentirane drzave, naprosto ne razumjevajuci da je to proslost. Evolucija nosi svoje pobjednike i izumrle vrste. I one koji zivotare stoljecima lagano odumiruci, tek malo promjenjeni.
Kao sto covjekova stvarna sloboda nije bila Jugoslavija, tako to nije ni Hrvatska. Tako to sutra nece biti ni Ujedinjena Europa. Ni socijalizam, ni kapitalizam, ni neoliberalizam kao politicke odrednice cija moda se periodicki mijenja ili samo odlazi.
Slobodu mozemo doseci tek kad budemo spremni suociti se sa istinskim osobnim strahovima. Posljedica toga je slobodna individualna egzistencija, zivot lisen nesigurnosti, materijalne ili intelektulne. Ako poradimo na svojim strahovima i oslobodimo se Straha od slobode imamo neku sansu od drzave napraviti demokratsku tvorevinu. To je jedini nacin da izaberemo najbolje medu sobom, one Slobodne od vlastitih strahova neegzistencije, neuspjeha, nemoci.. one koji su dosegli osobnu slobodu. Demokratsku drzavu gdje ce sama vlast biti lisena straha od neuspjeha, i kao takve sposobne se brinuti o subjektima koji su je odabrali na demokratski nacin.
Ni nacija, ni drzava, ni ujedinjene drzave, kao ni jedan politicki pokret, ne garantiraju slobodu covjeka.
Sto je covjek vise osloboden strahova, to je vise Slobodan.
Sto je vise ljudi slobodno, to je svrha drzave bliza svojoj prvobitnoj zamisli. Socijalnoj drzavi koja se brine za svoje slobodne gradane.
Sto se drzava vise brine za svoje gradane, oni imaju manju potrebu brinuti se za svoju materijalnu egzistenciju.
Kad se gradani oslobade straha od neimastine, ostaje im mnogo vremena za borbu sa intelektualnom egzistencijom.
Pronaci svoju svrhu je teska borba, na koju su mnogi potpuno nespremni.
U nedostatku sposobnosti boriti se vlastitim strahom, trazimo fake strah. Populisticki politicari dolaze opet na svoje. Neslobodni gradani pronalaze svrhu ujedinjeni u borbi sa fake strahovima.
Nestaje demokratska drzava jer njom vladaju populisticko-potrosacki politicari odabrani od potrosackog drustva.
Strah od materijalne neegzistencije ponovo se rada. Drzava se prestaje brinuti o nama, prestaje biti socijalna. Zatim nestaje jer vise nije demokratska. Nastaje manja ili veca, privremeno nas rjesavajuci strahova. Dajuci nam Fake Slobodu.
I onda opet ispocetka..
CATCH 22, zar ne?
Ne, nije. Ako istinski razmislimo, nije. Jer Kvaka je u Slobodi od straha, koja krece od Individue. Ta Kvaka naprosto ponistava Strah od slobode i sve dobije svoj smisao, a Covjek i Drustvo, humanost.
petak, 11. veljače 2011.
Strah od slobode ili Sloboda od straha?
Strah, jedino cega se moramo bojati?..
Sloboda je ono sto je meni sveto u zivotu. Ne neka posebna, uzvisena ili anarhisticna sloboda. Moja sveta sloboda je ona, koja mi daje pravo na vlastito Ja. Na individuu koja je sposobna odlucivati, razmisljati, sanjati i onda snositi posljedice svega toga. Dobro mi to ide, cini mi se, makar sam par puta vec dobro lupnula glavom u zid. No zid nije nikad bio nepremostiv. Ili je puko ili su se vrata negdje odskrinula. Dobro, malo je i glava nastradala, no tri puta puhnes, pa prode.
Radost zivota je ono sto tjera dalje, onih stotinu stvari koje jos nisi stigao napraviti, dati ili primiti. Jako bitno, naci radost u davanju. Ona je kudikamo snaznija od one kad primamo. Davati, a ostati svoj.
Postivati ljudske norme, ali ne biti im rob. To bi bila slijedeca bitna stvar za slobodu Individue. Ne bojati se svojih zelja i htjenja, shvatiti da ono sto je tebi dobro i ispravno, nekom drugom ne mozes postavljati kao pravilo. Shvatiti kako ste oboje u pravu, jer nema apsolutne i univerzalne ispravnosti. Ispravnost je individualna.
Ne bojati se sebe, svoje nemoci, neuspjeha. Nema uspjeha i neuspjeha ako imas svoje Ja, ako znas sto ti je najbitnije u zivotu. Davno sam shvatila kako je imati sebe i dati sebe, osnova koja brise strah od nepoznatog, nedokucenog. Jer kamo god da ides, i kamo god stigao, ostaje jedna poznata stvar, a to si ti, Individua. Ako ona nestane, nemas nista. Izbrisana ti je radost zivota, htijenja, zelje, sreca. Nema nikog oko tebe, ako nema tebe samog.
Okolina u kojoj zivis moze pomoci ili odmoci, no nije presudna. Zivot je u nama. U onima jako bliskima oko nas. No i oni se zrcale u nama, dakle bliski nisu okolina, to je nas slobodan odabir. Okolina je ulica, grad, drzava.. poznanici i kolege.. koji su vazni, no ni oni za Indivudu ne postoje ako nema nje same bar malo. Stvarno slobodna osoba bira ili mijenja svoju okolinu, vec kako je prilika. Slobodan covjek voli kad se o njemu netko brine, ne sputavajuci ga bespotrebnim i glupim uzusima. Uzusima postavljenim da bi postajali, a ne zato sto imaju stvarnu vrijednost, eticku i moralnu, ljudsku.
Danas sam intervju sa Z. Baumanom par puta procitala, vracajuci se i odlazeci zamisljena, pa se ponovo vracajuci temi ili nekoj svojoj digresiji na nju. Beskrajno razmisljanje o slobodi i strahu. I znam kako je u pravu. Sloboda je strasna. Sloboda je strah za mnoge koji nemaju dovoljno "ja". Individualnost je uzas zivota, beskrajna samoca za neslobodne duse. Sto sutra? ..ako sutra nema pravila, a nema ih tko ni postaviti. Sto danas? Ciji sam, ako nisam svoj? Pripadnost necem daje odredenje koje neslobodnima nedostaje. Sputavanjem u okvire propisane zajednicom (drzavom) dobivaju potreban identitet. Identitet "kolektivnog Ja". Svrhu postojanja, nacin zivota, razmisljanja. Krivca za promasaje. "Udruzeno Ja" je snaznije od "Izgubljenog Ja". Strah od vlasite greske se gubi, a sloboda sputanih raste. Postoji netko tko se brine o strahovima, zajednica. Nacija, drzava, grad.. ulica.. uvrijezeno drustvo. "Kolektivna odgovornost" dobrovoljnim otudenjem osobne slobode brise strah od osobne greske. Tako se strah od djelovanja i odgovornost nakon djelovanja rasprsuje i sputan covjek postaje kolektivno slobodan, ako takva sloboda uopce postoji. No mnogi ju vole, a ono sto se voli, postoji.
Strah je ono cega se trebamo bojati. On je taj koji nas sputava.
Kad uspijemo pronaci stvarni uzrok vlastitog straha mozemo poceti borbu za slobodu u tom jednom segmentu zivota. Pobjede nad vlastitim strahovima beskrajno su teske i nevjerojatno mamljive. Svaka slijedeca nosi novi djelic nesputanosti i slobode, ali i nove obaveze prema vlastitom "Ja". Bitno je znati svoju mjeru izdrzljivosti, dobro procjeniti tempo po svojim mocima. Bitno je imati "vlastito Ja" prije nego krenes u bitku za "slobodno vlastito Ja".
Strah je ono cega se trebamo bojati. On je taj koji nas sputava.
Sloboda je slatka i opojna, ali samo za one koji su sasvim sigurni u posjedovanje "vlastitog Ja".
Za sve ostale postoji sreca u "kolektivnoj slobodi", koja daje sputano vlastito ne-ja, ali i slobodu od potpune odgovornosti prema sebi i okolini.
Sloboda je ono sto je meni sveto u zivotu. Ne neka posebna, uzvisena ili anarhisticna sloboda. Moja sveta sloboda je ona, koja mi daje pravo na vlastito Ja. Na individuu koja je sposobna odlucivati, razmisljati, sanjati i onda snositi posljedice svega toga. Dobro mi to ide, cini mi se, makar sam par puta vec dobro lupnula glavom u zid. No zid nije nikad bio nepremostiv. Ili je puko ili su se vrata negdje odskrinula. Dobro, malo je i glava nastradala, no tri puta puhnes, pa prode.
Radost zivota je ono sto tjera dalje, onih stotinu stvari koje jos nisi stigao napraviti, dati ili primiti. Jako bitno, naci radost u davanju. Ona je kudikamo snaznija od one kad primamo. Davati, a ostati svoj.
Postivati ljudske norme, ali ne biti im rob. To bi bila slijedeca bitna stvar za slobodu Individue. Ne bojati se svojih zelja i htjenja, shvatiti da ono sto je tebi dobro i ispravno, nekom drugom ne mozes postavljati kao pravilo. Shvatiti kako ste oboje u pravu, jer nema apsolutne i univerzalne ispravnosti. Ispravnost je individualna.
Ne bojati se sebe, svoje nemoci, neuspjeha. Nema uspjeha i neuspjeha ako imas svoje Ja, ako znas sto ti je najbitnije u zivotu. Davno sam shvatila kako je imati sebe i dati sebe, osnova koja brise strah od nepoznatog, nedokucenog. Jer kamo god da ides, i kamo god stigao, ostaje jedna poznata stvar, a to si ti, Individua. Ako ona nestane, nemas nista. Izbrisana ti je radost zivota, htijenja, zelje, sreca. Nema nikog oko tebe, ako nema tebe samog.
Okolina u kojoj zivis moze pomoci ili odmoci, no nije presudna. Zivot je u nama. U onima jako bliskima oko nas. No i oni se zrcale u nama, dakle bliski nisu okolina, to je nas slobodan odabir. Okolina je ulica, grad, drzava.. poznanici i kolege.. koji su vazni, no ni oni za Indivudu ne postoje ako nema nje same bar malo. Stvarno slobodna osoba bira ili mijenja svoju okolinu, vec kako je prilika. Slobodan covjek voli kad se o njemu netko brine, ne sputavajuci ga bespotrebnim i glupim uzusima. Uzusima postavljenim da bi postajali, a ne zato sto imaju stvarnu vrijednost, eticku i moralnu, ljudsku.
Danas sam intervju sa Z. Baumanom par puta procitala, vracajuci se i odlazeci zamisljena, pa se ponovo vracajuci temi ili nekoj svojoj digresiji na nju. Beskrajno razmisljanje o slobodi i strahu. I znam kako je u pravu. Sloboda je strasna. Sloboda je strah za mnoge koji nemaju dovoljno "ja". Individualnost je uzas zivota, beskrajna samoca za neslobodne duse. Sto sutra? ..ako sutra nema pravila, a nema ih tko ni postaviti. Sto danas? Ciji sam, ako nisam svoj? Pripadnost necem daje odredenje koje neslobodnima nedostaje. Sputavanjem u okvire propisane zajednicom (drzavom) dobivaju potreban identitet. Identitet "kolektivnog Ja". Svrhu postojanja, nacin zivota, razmisljanja. Krivca za promasaje. "Udruzeno Ja" je snaznije od "Izgubljenog Ja". Strah od vlasite greske se gubi, a sloboda sputanih raste. Postoji netko tko se brine o strahovima, zajednica. Nacija, drzava, grad.. ulica.. uvrijezeno drustvo. "Kolektivna odgovornost" dobrovoljnim otudenjem osobne slobode brise strah od osobne greske. Tako se strah od djelovanja i odgovornost nakon djelovanja rasprsuje i sputan covjek postaje kolektivno slobodan, ako takva sloboda uopce postoji. No mnogi ju vole, a ono sto se voli, postoji.
Strah je ono cega se trebamo bojati. On je taj koji nas sputava.
Kad uspijemo pronaci stvarni uzrok vlastitog straha mozemo poceti borbu za slobodu u tom jednom segmentu zivota. Pobjede nad vlastitim strahovima beskrajno su teske i nevjerojatno mamljive. Svaka slijedeca nosi novi djelic nesputanosti i slobode, ali i nove obaveze prema vlastitom "Ja". Bitno je znati svoju mjeru izdrzljivosti, dobro procjeniti tempo po svojim mocima. Bitno je imati "vlastito Ja" prije nego krenes u bitku za "slobodno vlastito Ja".
Strah je ono cega se trebamo bojati. On je taj koji nas sputava.
Sloboda je slatka i opojna, ali samo za one koji su sasvim sigurni u posjedovanje "vlastitog Ja".
Za sve ostale postoji sreca u "kolektivnoj slobodi", koja daje sputano vlastito ne-ja, ali i slobodu od potpune odgovornosti prema sebi i okolini.
Sloboda od straha ili Strah od slobode?
Zygmunt Bauman .. intervju .. zanimljivi izvadci kao podloga za razmisljanje
Sloboda od straha ili Strah od slobode?
Država je danas sve manje sposobna i voljna svojim subjektima obećati egzistencijalnu sigurnost. Tu sigurnost je Franklin Delano Roosevelt nazvao "sloboda od straha" kad je pozivao na uvjerenje da je "jedina stvar koje se moramo bojati sam strah". Zadatak osiguravanja egzistencijalne sigurnosti, dobivanja i očuvanja legitimnog i čovjeka vrijednog položaja u društvu i izbjegavanje opasnosti od isključenosti u naše vrijeme sve više se prepušta sposobnostima pojedinaca. A to znači preuzimanje ogromnih rizika i muke strašne nesigurnosti.
Strah koji su demokracija i njezin potomak, socijalna država, trebale iskorijeniti, vratio se i osvetio. Većina nas, od dna do vrha, danas se boji prijetnje, iako neodređene i nesigurne, da ćemo biti isključeni, prepoznati kao nesposobni za suočavanje s izazovima, da će nam oduzeti poštovanje i poniziti nas.
Na tim raspršenim i zamagljenim strahovima koji prožimaju današnje društvo, političari i potrošačka tržišta dobivaju svoj kapital. Distributeri potrošačkih dobara i usluga svoju robu oglašavaju kao odštetu za u trbuhu usidren osjećaj nesigurnosti i nejasne opasnosti. Populistički pokreti i populistički političari preuzimaju zadatke koje je napustila oslabljena i srezana socijalna država i koje su u velikoj mjeri napustili i većinom već bivši socijaldemokratski pokreti. U oštroj suprotnosti sa socijalnim državama, države koje su ih nadomjestile trude se da se strah proširi, a ne umanji. Prije svega šire paletu opasnosti koje se mogu vidjeti na TV-u i s kojima se države zatim galantno bore, suprotstavljaju im se i pred kamerama brane narod.
Kvaka je u tome da su opasnosti, koje najspektakularnije i najintenzivnije prikazuju mediji, rijetko - ako ikad - one opasnosti koje počivaju u korijenima opće tjeskobe i straha. Bez obzira na to koliko su države uspješne u suprotstavljanju opasnostima koje oglašavaju, stvarni izvor prestrašenosti, vrebajuće nesigurnosti i socijalne ugroženosti - taj prvotni uzrok straha koji je imanentan modernom kapitalističkom načinu života - ostaje netaknut, a ako se s njim što i događa, uglavnom postaje sve jači.
Bojite li se da bi stalni europski dijalog mogao ugroziti opstanak europske zajednice? U predavanju ste upozorili da dijalog u sebi ima "ugrađenu" sposobnost da sam sebe zatire.
Biračko tijelo ocjenjuje političke vođe, sadašnje ili one koji tek dolaze, po tome koliko ozbiljno nastupaju u "utakmici za sigurnost". Političari pokušavaju nadmašiti jedan drugoga obećanjima o tome koliko oštro će se obračunati s krivcima za nesigurnost - stvarnim ili potencijalnim, a najradije s onima koji su blizu, nadohvat ruke, i s kojima se moguće boriti i učinkovito ih dotući.
Naravno, postoje razlozi zbog kojih rizike, kojima su demokracije trenutno izložene, možemo barem djelomično pripisati vladama država koje grčevito traže načine za legitimiranje svog prava na vladanje i zahtjeva za disciplinom. Države napinju mišiće i pokazuju čvrstu odlučnost za opstanak bez obzira na - stvarnu ili potencijalnu - prijetnju ljudskom tijelu, umjesto da, kao što su to radile prije, zaštite društvenu korisnost svojih državljana, njihov pojedinačni položaj u društvu i zaštite ih od isključenosti, oduzimanja poštovanja i ponižavanja.
Laurent Bonelli je nedavno uveo izraz "liberticid", koji označava kombinaciju novih dalekosežnih ambicija države te osjećaja nemoći i nezainteresiranosti državljana
Kažem "djelomično" zato što je drugi razlog za ugroženost demokracija nešto što možemo nazvati "istrošenost slobode". Iskazuje se u mirnoći s kojom većina nas prihvaća proces ograničavanja teško izborenih sloboda, prava na privatnost, na obranu pred sudom, na to da se pretpostavlja da smo nevini dok nam ne dokažu krivicu. Laurent Bonelli je nedavno uveo izraz "liberticid", koji označava kombinaciju novih dalekosežnih ambicija države te osjećaja nemoći i nezainteresiranosti državljana. Nedavno sam na televiziji gledao tisuće putnika koji su zapeli na britanskim aerodromima zbog još jedne "terorističke panike". Letovi su bili otkazani nakon objave da je otkrivena svjetska urota u kojoj će pokušati raznijeti avione u zraku "neizrecivo opasnom tekućom bombom". Tisućama ljudi koji su bili prizemljeni zbog otkazivanja letova, uskraćeni su odmori, zakasnili su na poslovne sastanke, obiteljske susrete. Ali nisu se tužili! Nimalo. Nisu se tužili ni kad su ih njuškali policijski psi, kad su ih zadržavali u beskonačnim redovima za sigurnosni pregled, kad su bili podvrgnuti tjelesnim pregledima koji bi za njih u normalnim okolnostima bili krajnje uvredljivi. Dogodilo se upravo suprotno, bili su veseli i blistali su od zahvalnosti. Nikad nismo bili tako sigurni kao što smo danas, ponavljali su. Zato smo zahvalni našim vlastima za njihovu pažnju i što tako dobro brinu o našoj sigurnosti!
Pojam "ljudskog prava" koji je nadomjestio zamisao teritorijalno određenih prava, odnosno prava koja proizlaze iz pripadnosti, na kraju krajeva je pravo na "biti drukčiji". Odnosi među različitim kulturama nisu više vertikalni, već horizontalni. Nijedna kultura ne može od druge zahtijevati podložnost, poniznost ili podređivanje zbog pretpostavljene veće vrijednosti ili "naprednosti". Ljudi danas ulaze u različite, ne nužno usklađene svjetove, približavaju se jedni drugima i razilaze, zbližavaju se ili odbacuju, započinju konflikt ili međusobnu razmjenu iskustava ili usluga. Sve to rade, da upotrijebim Simmelovu frazu, u suspenziji kultura. Naizgled tvrde hijerarhije i jednosmjerne razvojne putove danas su zamijenili ratovi za priznanje. Pobjednika nije moguće predvidjeti. Migracije današnjeg globalnog stanovništva su ogromne i još se povećavaju. Vlade se tako pokušavaju dodvoriti biračima ograničavanjem pristupa migrantima ili time što im uskraćuju pravo na azil, utočište i opskrbu, ali velike migracije to očito ne zaustavlja.
Alain Touraine je utvrdio da pojam "multikulturalizma", utemeljen na poštovanju slobodnog izbora u kulturnoj ponudi, moramo razlikovati od pojma tzv. "multi-komunitarizma". Ako prvi pojam predviđa pravo pojedinca da slobodno bira način života i pripadnost, drugi pojam lojalnost pojedinca pripisuje njegovoj izvornoj zajednici. U komunitarističkom pogledu na svijet, rasprava o životnim vrednotama i stilu života je bespredmetna. Miješanje tih pojmova dovodi u zabludu i štetno je za suradnju i suživot ljudi.
Upravo zato je toliko ljudi, uronjenih u "tekuću modernu", oduševljeno njima i draže su im od starih oblika zajednica koje su svakodnevno nadzirale svoje članove. Njihova privlačnost je u stalnom stanju prolaznosti i odsutnosti dugoročnih, da ne govorimo o bezuvjetnim obvezama, lojalnosti i disciplini.
Skok iz tradicionalnih zajednica u moderne internetske zajednice mnogi su shvatili kao povijesni napredak za slobodu izbora svakog pojedinca, ali činjenica je da ono što je u novim mrežama najprivlačnije ima visoku cijenu. Valuta kojom plaćamo tu cijenu je sigurnost koju su tradicionalne zajednice osiguravale, a u "mrežama" na nju možemo zaboraviti. Ali tu nije riječ samo o zamjeni jedne vrednote drugom, u smislu "nešto sigurnosti za nešto slobode". Raspad starih zajednica možda pridonosi većoj slobodi pojedinca, ali ljudi kao pojedinci nemaju mogućnosti niti sredstava da s takvom slobodom postanu slobodni de facto, a ne samo de iure. Mnogi kojima bi ta navodno poštena zamjena išla na ruku, vide je kao nešto što ih čini još nemoćnijima i bjednijima. I zbog toga još nesigurnijima.
Tagovi: sloboda, Zygmunt Bauman
subota, 5. veljače 2011.
petak, 4. veljače 2011.
srijeda, 2. veljače 2011.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)