Sonja Savic ili Stvarnost jedne generacije

Tekst intervew-a je prenesen sa portala Tacno.net.. u spomen na Sonju Savic.. Tako je istinit da boli, cini mi se kako tako nevjerojatno tocno opisuje tu neku nasu generaciju.. Generaciju izgubljenih individua koje su samo tada funkcionirali kao vece drustvo. Generaciju koja je jedinu slobodu zivljenja dozivjela 80tih jer nam nista posebno od imovine nije trebalo, drzava nas se odavno odrekla kao svoje buducnosti, a mi smo se ipak grcevito i bjesomucno zabavljali i od zivota stvarali igru. Ova prica je uglavnom iz Beograda i sa kulturne scene, no nista drugacije nije bilo ni u drugim zivotima ni u drugim gradovima.. Naprosto generacija koje su se sve drzave odrekle.. Smijesna svjetska domaca generacija koja nikad nije imala ni svjetsku ni domacu drzavu..  ali je bar jedno vrijeme imala samu sebe.. Zivot kao igra.. koja se ipak nije kao takva uspjela nastaviti. Drzava je izdala pojedinca, a samo 80tih su ti isti uspjeli zivjeli kao drustvo najmanje taknuti drzavom koja ih je zabranila. Valjda su to poklonjene godine drustvenim individualcima dok su se oni na vrhu spremali na jace i represivnije sasvim politicko odredenje nasih zivota. Kontrolirano, usmjereno, neslobodno. Kolektivni um pod strogim vodstvom politicara. Zivot ipak nije ostao igra jer su kao i uvijek, divlji istjerali pitome, a fizicki jaci uspjeli utisati slobodne umove. Pogotovo u njihovom druzenju, u drustvu individua koje su svaka za sebe drustvo jednako kao i djelic drustva koje jedan drugog ne zeli porobiti. Nedopustivo ponasanje, kazu.. U svakom slucaju, zivot nije ispao igra, a generacija 80tih odavno je izgubila bitku i sve drzave svijeta.

Za mainstream i prosječne gledatelje bila je to skupina besprizornih koja je značila propast, ali kasnije, bez nagrada, priznanja i stalnih prihoda, Sonja Savić je vjerovala da je za nju avangardna umjetnička scena bio jedini put vrijedan življenja. Prisjetimo se ulomaka iz intervjua sa Sonjom Savić u kojem govori o vremenu i nestajanju generacije umjetnika s predumišljajem od strane države. Upravo je svojim stavovima stavila točku na I svim nedoumicama prošlog vremena i sa hrvatske i sa srpske strane, svidjelo se to nekome ili ne.


Godine kada ste odrastali zovete "nesretne osamdesete".

- Od početka svijeta je tako da dok god stvarnost oko sebe ne ugledaš kao apokalipsu nisi odrastao. Možda je generacija 80-ih prijevremeno odrasla. To je čudna generacija koja je mladost doživjela na sasvim drugi način nego generacija prije i poslije nje; zahvaljujući inter- rail putovanjima u inozemstvo, dobrim komunikacijama među gradovima na relaciji Ljubljana–Zagreb–Beograd i radu muzičkih i kazališnih izvaninstitucionalnih skupina. Mnogih od tih ljudi više nema, ali mi smo se tada, bježeći od stvarnosti i tuge - dobro zabavljali. Uspjeh 80-ih u tome je što je stvorila veselu srednju klasu koja je na trenutak zaboravila na politiku da bi se onda u 90-ima sve srušilo.

Zašto je ta generacija bila nesretna?

- Zato što, objektivno rečeno, nije imala budućnost i mi smo htjeli sami da je stvorimo. Svi smo mi prošli ozbiljne škole, ali niko od nas nije htio biti ni lažni ekonomista, ni lažni pravnik, ni lažni političar – niti lažac uopće. Mi smo hteli da se bavimo našim stvarnim emocijama i da kroz te kreacije izazovemo neki bunt. Najbolje je da se pogledaju umjetnički radovi iz tog perioda - ako nisu spaljeni – i onda će se shvatiti zašto smo bili nesretni. Shvatili smo težinu lažne države.

Stvarnost oko vas doživljavali ste kao laž?

- Apsolutno. Filmski rad Joce Jovanovića "Zdrav i mlad kao ruža", nevjerojatno moderan film iz ranih sedamdesetih, upravo govori o tom problemu individualca koji je bio zakonom zabranjen. U tom smislu mi smo koristili underground - haustore i zavučene rupe, okupljali smo se po nevažnim mjestima dok "ozbiljniji" ljudi iz iste generacije nisu shvaćali šta se događa. Naći rupu u mapi vremena i u nju uskočiti shvatili smo još sa 14 godina. Rasli smo sa uvjerenjem: država je izdala pojedinca. Danas kada bi ljude pitali koji je bio slogan europskog studentskog pokreta krajem šezdesetih, teško da bi znali odgovore. E pa pošto je država izdala pojedinca divno je da se grupa nekih pojedinaca uspjela povezati: te mlade ljude mogli ste prepoznati po krombi kaputima i po koraku. Oni kao da su plesali po zemlji i kao da su hodali po vodi. Bili smo potpuno izgubljeni, a naša inicijacija nije bila spontana već intuitivna.

http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=19211#.UFSghZ4T90M.facebook

Povratak u proslost

Da li razmisljamo o sutra? Situacija je takva da vecina gradana razmislja iskljucivo o danas, o rasporedu snaga izmedu zore i mraka, a po noci sanja sve sto bi htjela imati. Poduzetnicki gledano nije to bas neka klima u kojoj treba zivjeti i raditi.
Danasnja politika uspjela je ono sto ni jedna prijasnja hrvatska politika nije, vecina trazi buducnost u proslosti. U nekom vremenu kad je egzistencija drustveno sutljivom drustvu i neambicioznima znacila ispunjenje svih zelja. Drzava je bila ta koja se brinula o krovu nad glavom, radnom mjestu, nekoj sici, skoli, vrticu i doktoru.. Do mjere potpunog odsudstva razmisljanja o tako obicnim stvarima ikad. Do mjere da je samo mogucnost promjene sistema dovela vecinu do misljenja kako su mogli sve da nisu sputavani drzavnom brigom o sebi. Do gomile princeva i princeza koji su jedva docekali mogucnost da uzmu stvar u svoje ruke i krenu u predodredeni kraljevski zivot.

Danas imamo budenje. Nekako su svi princevi sisli sa bijelih konja u svojim glavama, a ni magarce nemaju vise pored. Princeze shvatile da ih ne ceka zivot na beckom dvoru, a da su dvorske lude davno zaposjele kraljevinu. Oni najsnalazljiviji, oni u koje svi gledaju ocekujuci nesto sto zele cuti, smijesno i veselo, obecavajuce.

Ima vec skoro deset mjeseci kako imamo novu Vadu, Kukuriku Vladu. Vladu koja je dosla kao posljedica precestih orgija svojih prethodnika veselih klaunova. Birali smo dakle one koji ne orgijaju. Birali smo ozbiljnu Vladu koja 'valja' ozbiljne floskule i na ministarska mjesta ne stavlja smijesne neznalice, vec zalosne klaunove navikle zivjeti na dvoru.

Hrvatska danas je depresivna drzava u kojoj se uvodi red. Tako bar kazu. Naravno da nije zabavno, red nikad nije zabavan. No ni depresija ako dulje traje ne daje inspiraciju za neka profinjena djela, vec samo jos vecu depresiju. Zalosni klaunovi nas zato planski vracaju drzavi kao majci. Naoko nevidljivo, ali ipak vrlo odlucnim koracima. Tuzan narod zivnuti ce kad se pojavi tracak nade u reinkarnaciju majke. Desiti ce se to sasvim podsvjesno, bar kod vecine onih kojima je jasno da su se zeznuli i da kraljevskog roda nisu nikad bili ni rodeni, ali ni usvojeni. Ne razumijem zasto ce mnogi od njih vjerovati kako ce im drzava biti dobra majka, ali tako ce biti. Sve vise mi se cini da 'kukuriku put' za kukurikavce nije nimalo besmislen. Dapace, izgleda sve vise jako dobro promisljen jer ce se oslanjati na najnize ljudske strasti i zelje. To je oduvijek uspijevalo. A zelje su programibilne.

Tako ce nasa nova Vlada nakon sto je izbrisala nadu svakom tko se nasao, a onima koji su mozda htjeli uci zalupila vrata pred nosom, planirano i ciljano krenuti uskoro u svoj novi ciklus. U ciklus ostvarenja nocnih snova vecine gradana. Brige drzave o njima. Javnim i drzavnim investicijama. Jedinim investicijama. Jedinim bogom kojem ce se svi klanjati, Vladi i Drzavi. Dva, tri Obrovca, ponesto javnog prodanog ispod cijene, bas kao sto se u stara dobra vremena izvozilo.Dovoljno za par godina.

Raspolozenje od zore do mraka ce se popraviti i vecina ce nakon konacno prospavane i besane noci naci svoje zivotne snove, kruh i vodu svaki dan. I tako par godina.

To sto nakon sto se potrosi sav kruh i voda, mogu svi takvi zaspati nece ih previse brinuti, jer to je upravo ono sto vecina danas sanja, da se drzava o njima brine, a da oni mirno spavaju. Ostali ce put pod noge. Tamo gdje se drzava nece tako jako brinuti o njima.

Vladama nije prihvatljiv ovakav nacin razmisljanja

  William White, a brilliant Canadian economis

Mr White’s central thesis is that central banks affect the financial system much more directly than they affect the real economy or even nominal variables such as the rate of PCE inflation or the level of NGDP. As a result, there are times when stepping on the monetary gas pedal does not produce the desired results. During a balance sheet recession, the collapse in interest income hurts savers more than the decline in rates helps prospective borrowers. The collapse of the yield curve threatens the viability of intermediaries and can actually constrain credit creation. The expansion of central bank balance sheets threatens the functioning of the shadow banking system by depriving it of safe collateral. Instead of helping solve the immediate problem, it is possible that central bankers have actually been making it worse. And, of course, there is the possibility that today’s monetary policy is planting the seeds for another bubble.

Despite these sensible warnings, Mr White never argues for a sudden change in policy. Rather, he seeks to provide a context for thinking about the tradeoffs that central banks have made and will have to make in the future. Disappointingly, the establishment has not been receptive to this line of thinking. They should not be so quick to judge. Who knows who will be remembered as the modern-day Ptolemaists when the history books are written?

http://www.economist.com/blogs/freeexchange/2012/09/perverse-effects-easy-money?fsrc=scn/fb/wl/bl/WilliamWhite

reakcija:

Wicksell was a pre-Keynesian macro theorist who offered a way to think about booms and slumps in terms of the difference between the market rate of interest and the “natural” rate, defined as the rate that would match desired saving and desired investment at full employment; there’s a boom when the market rate is below the natural rate, a slum when the reverse is true.

Let me just add that White and others seem in addition to be victims of the fallacy of immaculate inflation. As Karl Smith said in the linked piece,

Inflation must proceed through market processes. Demand for some product must rise or supply must fall.

Any attempt to tell a story about inflationary risks that does not explain where excess demand for goods comes in is, necessarily, monetary mumbo-jumbo.
And yet there are significant forces out there using this mumo-jumbo to argue against policies that might help bring about recovery.

 http://krugman.blogs.nytimes.com/2012/09/04/natural-born-recovery-killers/

 Immaculate Inflation


William White writes:

Ultra Easy Monetary Policy and the Law of Unintended Consequences: Perhaps a good jumping off point for such analyses might be the pioneering work of Knut Wicksel[l]. He made the distinction between the “natural” rate of interest, which equalized ex ante saving and investment plans, and the “financial” rate of interest, set by the banking sector. Differences between the two were thought by him to lead to undesired price movements and/or to economic “imbalances”, the importance of which would depend on the size and duration of the differences between the two rates.
Were we to adopt this analytical framework, policymakers today would seem to have serious cause for concern. The “natural rate” of interest (real) for the global economy as a whole can be proxied by the potential rate of growth of the global economy, as estimated by the IMF. Reflecting globalization and technology transfer, this measure has been rising steadily for the last twenty years. In contrast, if one proxies the financial rate of interest (real) by an average of available breakeven rates (say for ten year TIPS), this measure has been falling for the last twenty years. Moreover, at the global level, the natural rate of interest rose above the financial rate in 1997, and the gap has essentially been widening ever since52. From this perspective, underlying inflationary pressures and/or “imbalances” have already been cumulating for many years. Since recent ultra easy monetary policy initiatives are effectively “still more of the same”, there would then seem to be a prima facie case for raising concerns about the unintended consequences of monetary easing…

reaction:
 
William White says that the natural rate of interest is above the market rate. But he is wrong: we don't see businesses dipping into their cash reserves to find investment, a monetary hot potato, unexpected and rising inflation, and full or over-full employment.
Instead, we see elevated unemployment and firms and households adding to their cash reserves. This is what Wicksell expected to see when the natural rate of interest was below the market rate: planned investment would then be lower than desired savings, households and businesses seeking to save would be unable to find enough bonds to balance their portfolios, they would then transfer some of their cash out of transactions balances and treat them as unspendable savings (the "precautionary" or "speculative" demand for money), we would see too little money to buy all the goods and services that would be put on sale at full employment, and we would see no signs of inflation but a depressed economy.
That is the root of our problem: the natural nominal rate of interest--the rate of interest that balances planned investment (plus etc.) and desired savings (at full employment, plus etc.)--today is less than zero, and so the Federal Reserve cannot push the market nominal rate of interest down low enough. The alternative solutions are (i) DeLong-Summers expansionary fiscal policy which raises the natural rate of interest up to the market rate and rebalances the economy so it can attain full employment; and (ii) Woodford-Krugman-Eggertsson raise-inflationary-expectations policy that raises the nominal rate of interest up to the market rate and rebalances the economy so that it can attain full employment.

 http://delong.typepad.com/sdj/2012/09/department-of-huh-william-white-misinterprets-wicksell-department.html

Kad Hlebinci rade planove prihoda i rashoda

Kad bi Hlebinec postao ministar financija sa neogranicenim ovlastima Proracun Republike Hrvatske bi bio sasvim drugaciji od danasnjeg. No ne samo proracun, puno toga bi bilo drugacije. Sve bi moralo biti jednostavno kako bi svi mali hlebinci znali koliko ce im ostati kad plate sve racune.
Probati cu ispricati osnovni koncept sustava, sustava koji bi po mom hlebinskom misljenju danas najbolje odgovarao nasoj drzavi, poduzetnicima, gradanima, a mozda bi ga i premijer mogao shvatiti.
Posto su gradani najvise zainteresirani za svoje place krenuti cu od toga. Placa je brutto, to mi svi znamo, ali konacno moramo i shvatiti da je to jedino ispravno pa tako i formirati zakonsku regulativu. U brutto placi bi bili sadrzane sve ispalte koje su na nju vezane. Svaki zaposlenik izdvajao bi 16% za zdrastvo, 15% + 5% za mirovinsko, a na ostatak bi placao porez i prirez. Sto bi vise ljudi bilo zaposleno u realnom sektoru to bi davanja za zdrastveno bila manja, no do smanjenja mirovinskog 1. stupa bi trebalo jos dosta pricekati i puno ljudi zaposliti.

PLACA					svaka netto kuna je 0,1% poreza i 0,05%prireza
placa	zdravstveno	mirovinsko 1	mirovinsko 2		porez	prirez	porez	prirez		placa
brutto	16%	15%	5%	ostatak	%	%	iznos	iznos	ukupno	netto
4.000	640	600	200	2.560	2,56	1,28	65,54	32,77	98,30	2.461,70
6.000	960	960	960	3.120	3,12	1,56	97,34	48,67	146,02	2.973,98
8.000	1280	1200	400	5.120	5,12	2,56	262,14	131,07	393,22	4.726,78
10.000	1600	1500	500	6.400	6,4	3,2	409,60	204,80	614,40	5.785,60
12.000	1920	1800	600	7.680	7,68	3,84	589,82	294,91	884,74	6.795,26
14.000	2240	2100	700	8.960	8,96	4,48	802,82	401,41	1204,22	7.755,78
16.000	2560	2400	800	10.240	10,24	5,12	1048,58	524,29	1572,86	8.667,14

13 placa bi bila kao obicna placa, ali se na nju ne bi racunali doprinosi vec bi se samo zbrajala u godisnji prihod koji bi postao najvazniji za sve one koji imaju dodatne prihode uz placu ili samo neke druge prihode. Najveca placa koja bi se zvala placa ne bi trebala biti veca od 16.000kn brutto, no to naravno nije ogranicenje prihoda vec bi se sve iznad toga zvalo bonus te oporezivalo na temelju godisnje. Ne bi bio nikakav problem raditi bilo sto. Moglo bi se pomagati nekom u kuci, okapati vrt, pisati knjige, naucne ili autorske radove ili tek dobiti bonus na placu. Mogli bi se usputno baviti turizmom, ili na mjesec dana iznajmiti svoj stan ili neobradeno poljoprivredno zemljiste. Bitno bi bilo samo izdati najobicniji racun sa osobnim potpisom i svim ostalim osobnim podacima. Svaki gradanin bi trebao na kraju godine predati svoju poreznu prijavu, osobnu ili zajednicku porodicnu, po vlastitom nahodenju.

Godisnja prijava prihoda ne bi bila tako jednostavna kao osobna za sam izracun, no koncepcijski bi ipak trebala biti svima jasna. Svi prihodi na jednu stranu, na drugu rashodi (svi racuni koje ste platili a nalaze se na listi priznatih troskova) kao i ono sto ste vec platili ako ste u radnom odnosu, zdravstveno, mirovinsko ili ako ste neko dodatno jos posebno ugovorili. Maksimum uplata za javno zdravstvo i mirovinsko dosegnut je kad se na godisnjoj razini izjednacite sa onim koji bi uplatili da ste imali najvecu placu od 16.000kn. Dakako ako je vas prihod na godisnjoj razini manji ne ni dosli do maksimalne uplate doprinosa, no za one koji imaju sansu vise zaraditi je to svakako stimulacija. Dakle na razliku ostaje jos samo platiti porez na godisnji prihod koji bi uvijek bio jednak porezu na dobit za poduzeca, dakle za sada 20%.. Tablica sa primjerom je na linku http://lunoprof.bloger.hr/post/hlebinska-placa-i-godisnji-prihod/17974447.aspx
Kad je ono sto nas svih najvise zanima objasnjeno dolazimo do formiranja drzavnog proracuna. Prvo mozemo pogledati koliko ce nas uopce raditi ako se drzavna i javna uprava restrukturira i ima maksimalno 210.000 zaposlenih sa prosjecnom placom prema gornjoj tablici od 10.000kn brutto, sto bi bi jednako danasnjoj placi bez dodatnih naknada i ostalih slicnih prihoda, (osim dnevnica koje sluze za pokrivanje troskova putovanja) koji se sada isplacuju jer oni nemaju smisla u ovoj koncepciji kad svaki gradanin ima pravo na kraju godine traziti povrat za porezno priznate troskove. Moja je pretpostavka da na zalost ne bi smjeli racunati sa vise od 1.060.000 zaposlenih na pocetku ovog procesa. Struktura zaposlenih po nacinu prihoda vidi se u tablici kao i brutto trosak zaposlenih u drzavno-javnoj sluzbi te svi netto prihodi. Prosjecna placa i broj zaposlenih je samo pretpostavka i nadam se da nije pogresna.

	broj zaposlenih	prosj. Brutto Placa	prosj. Netto Placa	brutto place godisnje	netto place godisnje
u javnim poduzecima i agencijama	150.000	10.000,00	5.785,60	18.000.000.000,00	10.414.080.000,00
bank. osiguranja priv. Financijski	250.000	14.000,00	7.755,78	42.000.000.000,00	23.267.340.000,00
realni sektor proizvodnja	450.000	8.000,00	4.726,78	43.200.000.000,00	25.524.612.000,00
	850.000
drzavni i javni sektor	210.000	10.000,00	5.785,60	25.200.000.000,00	14.579.712.000,00
ukupno zaposlenih	1.060.000			128.400.000.000,00	73.785.744.000,00

Ostali prihodi i rashodi drzavnog proracuna takoder bi se mijenjali. Zdravsto bi zadovoljilo prihodom rashode, sto je vrlo vazna stavka u socijalnoj drzavi. Ono gdje je velika proracunska rupa su izdvajanja za mirovine i invalidnine. No revizija mirovina bi vjerojatno smanjila troskovnu stranu, a invalide bi se trebalo tretirati jednako, bez obzira na koji nacin su dosli do svog statusa. Vjerojatno bi doslo do povecanja uplata u mirovinski sustav i sa ovako smanjenim brojem zaposlenih sa racuna godisnjih prijava poreza. Iz istog izvora bi se trebalo stvoriti dodatnih sredstava i na ime poreza.

Na linku http://lunoprof.bloger.hr/post/hlebinski-plan-prihoda-proracuna-/17973374.aspx je revizija prihoda koja bi na zalost smanjila iste za 13milijardi u prvoj godini, dakle na nekih 93milijarde ukupnog prihoda, ali bi u drugoj sto zbog vece zaposlenosti, sto zbog pokretanja gospodarstva ipak dogurala do 99milijardi. Jedan od razloga smanjenja bi se zasigurno dogodio zbog smanjenja PDVa na 20%, no to bi ubrzo donjelo vece prihode od raznh pozitivnih ucinaka na gospodarstvo, investicije, zaposljavanje, povecana potrosnja, dakle i veca proizvodnja. Ukidanje parafiskalnih nameta naizgled bi smanjilo prihodovnu stranu za skoro 3 milijarde, no pozitivni ucinak bi dalo na rasterecenju slaboprofitnih grana tj. industrijske proizvodnje i poljoprivrede, posebno rasterecujuci domaci proizvod. Vjerojatno bi omogucilo nekim granama prezivljavanje, a drustvu dalo vecu zaposlenost. Smanjenje tog prihoda bi dakle vodilo ka povecanju proizvodnje zbog konkuretnosti (manje cijene kostanja tih proizvoda) za domace trziste, ali i za izvozne proizvode.
Sto se tice rashoda, cini mi se moguce smanjiti troskove za nekih 29 milijardi. Na linku su navedene neke mogucnosti http://lunoprof.bloger.hr/post/hlebinski-plan-rashoda-proracuna/17973423.aspx . Strukturalnom reformom drzavne i javne uprave moglo bi se jako mnogo ustedjeti na nacin da se smanji broj zaposlenih, ali i da oni koji ostanu odraduju skoro sav posao koji te sluzbe moraju obavljati. Ukupno bi smanjenje moglo biti oko 6 milijardi. Vjerojatno bi se boljom i detaljnijom analizom moglo naci jos usteda jer bi manje zaposlenih uz veci ucinak znacilo i manje materijalne troskove, barem one obicne, od prostora do tekucih troskova vezanih za svako radno mjesto.

Prekid prakse subvencija trgovackim drustvima, sto je nuznost da bi imali stvarno konkurentno i sposobno gospodarstvo gdje su svi jednaki na trzistu donjelo bi novih 5 milijardi. A ukidanje raznih tuzemnih i inozemnih isplata pomoci jos 3,5 milijardi. Nema smisla pomagati u inozemstvu ako nemamo dosta ni za nas. Sto se tice domacih pomoci, povecanjem zaposljavanja bilo bi i manje potreba za bilo kakvim pomaganjem. Uostalom logicno je da svatko zeli imati dovoljno bez da mu se udjeljuje pomoc, a to je moguce samo ako se poveca zaposlenost i investicijama osigura plodno tlo, a to je opet moguce jedino smanjenjem poreza, sto znaci da bi ukidanje pomoci trebalo pomoci svima koji zele raditi i sami se o sebi brinuti. Oko 3 milijuna koje bi se dobilo ukidanjem donacija i pomoci imalo bi isti efekt kao i ovo zadnje navedeno.
Hlebinec je naracunal 29 milijardi moguce ustede na vecim stavkama. Mnogi bi na pocetku bili pogodeni, no mi nemamo toliko novaca za subvencije, donacije, pomoci jer jedva da mozemo skupiti i za ono sto moramo platiti, mirovine, zdrastveno i socijalno.

Ovakva revizija proracuna bi bila veoma 'sokovita' za mnoge, no to je jedina mogucnost da se sustav okrene naopako i da nam nakon dvije godine krene bolje. Prihod po planu 'Hlebine 22' bi u prvi tren iznosio 93,8 milijardi, a rashod 91,5 milijardi, dakle imao bi neku sansu opstati i razvijati se dalje u pozivu.

Na zalost nisam imala ( a i bilo bi previse posla) detaljno analizirati svaki prihod ili rashod, pa su naravno previdi itekako moguci. No princip mislim da je dobar i da jedino takav princip moze nesto promijeniti u drzavi podobnih, administarcije, birokracije, politicara i ostalih sluzbujucih poltrona bilo kojem vladajucem. Nadam se da bi ovakav pristup nakon prvotnog odbijanja ipak naisao na dobar odjek medu gradanima koji bi shvatili da se konacno moraju brinuti o sebi, ali da to sad i mogu. Jer ovakvom proracunskom prijedlogu nije jedini cilj izbalansirati prihodovnu i troskovnu stranu vec prvenstveno omoguciti ljudima da zaraduju za sebe i da od toga mogu zivjeti, a ujedno pri tome ocekivati da ce im sutra biti bolje ako se stvarno potrude. 

Na koncu, ideja je da drzava prestane skupljati novce od 'radecih' u prekomjernim iznosima da bi ih neki politicar po svom nahodenju dodjeljivao kao subvenciju, pomoc, donaciju tocno odredenima, onima koji su njemu vazni. Ideja je da oni koji zaraduju imaju za sebe dovoljno, a da daju visak. Ideja je da se sto vise ljudi radno aktivira, da sto vise ljudi aktivira svoju imovinu pa da tako radeci postepeno smanjujemo postotke izdvajanja za zdravstveno, pa za mirovinsku solidarnost, za sredisnju i lokalnu drzavu.. Ideja je da oni koji rade i oni koji investiraju budu zadovoljni i da imaju solidne prihode iz tih svojih aktivnosti.

Jos da netko sredi Javna poduzeca i dovede ih u neko profitabilno stanje, gdje bi nam bio kraj? Mozda u Hlebinama.... Gdje bi ubrzo proizvodilo barem 100.000 ljudi vise, a 'debeli sarani bi leteli zrakom, sam bi trebali najti 'Generalice' da sve to narede kak je narisano, lepim slovima i pisano'.






Luna

.