Prigovor savjesti, kvalitativno i figurativno

Prigovaraš li mi moja savjesti?
A na što, što već nisam sama sebi prigovorila prije nego li sam odlučila baš to raditi i biti što jesam?

Da li profesionalni vojnik ima pravo reći: 'Ne, ja neću u rat! Moja savjest mi se probudila iz nekih dubina i rekla da to nije u redu, da rat nije ljudski.' Ima, ali onda prestaje biti profesionalni vojnik.
Da li policajac ima pravo reći kako mu se eto, svi navijači gade i kako bi on najrađe da se te grupacije međusobno unište? Da li on ima pravo odbiti takav posao, jer eto, savjest mu kaže da se ne treba s takvima baviti? Da li sudac ima pravo reci kako ne želi suditi ovo ili ono, a što mu eto, baš spada pod njegovu specijalizaciju?
'Prigovor savjesti' je na žalost, kao i mnogi drugi pojmovi u našim današnjim životima postao vrlo prostituiran pojam. Savjest, moralnost, etika, naprosto ono iskonsko poštenje, najobičnije vrijednosti koje su oduvijek kao vrijednosti bile na cijeni u društvu postale su riječi bez ikakvog stvarnog značenja. Koriste ih ove i one skupine loptajuci se s njima kao da su to samo njima pripadajuci pojmovi, samo njima. Prostutuirajuci pojam 'prigovor savjesti' nestaje im savjest, te tako ostaje samo prostitucija, što skupina koje to rade, što onih koji im se na identičan način suprotstavljaju.
'Prigovor savjesti' danas najaktualniji po pitanju abortusa u javnim klinikama tako je ponovo postao medijska atrakcija. Za i protiv skupine okupljaju se i bore puneci tiskovine, birtije, internetsku komunikaciju. Fašisti, ubojice, klerofašisti, zločinci samo su neki od termina koje suprotstavljene skupine u rafalima izbacuju, a jedino sto ubijaju je zdrava pamet. A savjest? Pa meni se nekako čini da ni jedna od tih skupina ne zna što je to savjest...
Kao što to ne znaju ni oni koji se pozivaju na 'prigovor savjesti' odbijajući neku od preuzetih dužnosti u okviru svoga posla, javnog posla kojeg su se prihvatili pod punom odgovornošću i posve svjesno, znajuci unaprijed što taj posao sve nosi u sebi.
'Prigovor savjesti' kad bi uistinu postojao, kad to ne bi bila tek neka šminka ili tek dobra marketinška propaganda rekao bi im da nisu ni smjeli prihvatiti poslove s zadaćama koje im grizu savjest. No savjest je izgleda postala vrlo rastezljiva forma, bar sudeci po nedostatku samovoljnih odlazaka s takvih radnih mjesta koje ju narusavaju. Jer to bi bilo jedino normalno, jedino vrijedno poštovanja, ne radi stava ovog ili onog, već zato sto bi bilo jasno da je savjest dovoljno velika osobna veličina, tako velika da je jača od sigurnog državnog zaposlenja sa svim pripadajucim pogodnostima.
Da 'prigovor savjesti' ima ikakve veze sa savješću svjesno preuzete obveze ne bi tako lako bile zanemarene. Ne pričam samo o trenutno i ponovo aktiviranom pitanju već pričam o minimumu ljudskog poštenja i savjesti koji kaže da ne prihvačaš dobrobiti ako s njima u paketu dobiješ obaveze koje su suprotne tvojim uvjerenjima, bilo da se radilo o mitu, korupciji, pogodovanju, kriminalu kao i onom s čime se osobno ne slažeš, radilo se o abortusu, vjeri, ili bilo kojem stavu na koji svatko od nas ima puno pravo, osobno pravo.
Nema se sto previše novog o ovoj temi zaključiti, tek da savjest nije pojam istog značenja kao što je nekad bio, kao ni osobni integritet, kao ni mnogo drugih vrijednosnih pojmova, te da prostitucija savjesti (morala, etike, estetike) traje neometana dalje, ponekad prigovorom potencirana.
.



.
.

.
.
(Luna, oct. 2014)
.
.


 

"Bezukus" - zadnja faza postmoderne

Kolinda Grabar Kitarovic kandidat je za predsjednicu RH. Frizura stroge uciteljice matematike iz osnovne skole, svjetski background umjesto primjerenijeg osobi, schoolyard-a. Pozadinska slika Darija Kordica, osudenog po svim uzusima svjetske sudske prakse i pjevanje zadanih patriotskih pjesmica, kao da biramo predsjednicu razreda u osnovnoj skoli, po preporuci sustava. Streberski nastup, teski neodgovor na teska pitanja. Da li je ova kandidatura uopce moguca u svijetu u kojem postoji "Ukus"? Cini mi se nemogucim, citav cirkus sa svom medijskom pompom oko njega, rezultat je nestanka svih kriterija, ne samo u politici, vec u drustvu opcenito.
Jovic nije bio bilo tko u RH vec predsjednicki savjetnik. Sve sto mu se mislilo mogao je, naravno, misliti, ali ne i javno izreci. Ivancicu fali kucnog odgoja, kao i velikom broju novinara kad ne razlikuje "dodatnu okolnost" funkcije na izbor rijeci. S druge strane, izreceno nije prvi put u ovim okvirima. Takav savjetnik je i primljen na tu funkciju, sto je takoder nedopustivo i jos jedan veliki ne-drzavnicki gaf Ive Josipvica. Naprosto Jovicu nije bilo mjesto u predsjednickom kabinetu RH, no i za izbor suradnika treba imati kucni odgoj. Dok ekipa na vlasti ne shvati da funkcija ima svoje obaveze i pravila, a kako stvari stoje, daleko smo od tog doba "kulture" imati cemo vrlo neprimjerene izjave i ponasanja, na zalost i djelovanja sve do ureda predsjednika ili Vlade. Da zakljucim, Jovic je sletio s funkcije zbog iste stvari zbog koje je i postavljen na nju. Ni manje, ni vise.
Frljic, ravnatelj Hrvatskog nrodnog kazalista u Rijeci na drzavni praznik od drzavne ustanove radi sprdnju. Ruga se kome? Sebi kao drzavnom cinovniku? Ne, on nema postovanja prema drzavi u kojoj zivi, sto je stvar kulture, a ne zastupanja prava ovih ili onih manjina ili opcenito politickog stava. Frljic privatno ima pravo na stav kakav god hoce, na negaciju drzave, kazalista, institucija, umjetnosti, no zaboga, zasto onda ne zivi "pod mostom" upraznjavajuci upravo takav zivotni stil koji ponasanjem promovira? Ne, on bira drzavu kao mjesto zaposlenja, sigurnost uhljebljenja unutar okvira koje negira istovremeno svojim djelovanjem. On bira kulturu kao djelatnost, a djeluje nekulturom ponasanja. Disident modernog, "Bezukusnog doba"? Sprdnja, rekla bih prije da je to. Sprdnja sa svima onima kojima je u sjecanju i u ponasanju ostalo nesto malo onog iskonskog ljudskog ponasanja, postovanja prema svojoj okolini i ljudima.
Karamarko, Kalmeta, Hajdos, Milanovic... u svakom od njih, kao i stotinama drugih poznatih osoba mozemo naci iste obrasce "Bezukusa". Politika postmoderne je politika sminkeraja bez ikakve kvalitete u akterima. Kultura? Ono sto se danas u nasem drustvu naziva kulturom, cak i umjetnoscu, upravo ono sto je najvise medijski ili institucionalno popraceno najmanje je blisko bilo kakvom stvarnom, unutrasnjem, iskonskom shvacanju iste.

Dojam "bezukusa" sveprisutan je. Novo doba, doba "bezukusa"? Mozda bi trebalo ovu zavrsnu fazu postmoderne koju zivimo nazvati upravo tako. Kao podkategoriju koja je prevladala sve dosadasnje kategorije postmoderne. Oznaku uspjeha procesa koji se od podrucja umjetnosti prosirio na politiku, ekonomiju, na sve sto nas okruzuje, sve do nacina zivota, kucnog odgoja, nacina hodanja ili govora. Vrijeme u kojem zivimo, cini mi se, prvi je put u povijesti uspjelo sazeti sve u jednu tocku, tocku u kojoj nista vise ne postoji. Mislim, naravno, da ne postoji nista vise od onog sto smo znali, sto smo osjecali, sto smo zivjeli. Kataklizma uma, ljudskog, humanog uma. Uma individue, koje prijeci zajednicu u samounistenju. Onog koji postuje svoju okolinu, okvire u kojima bivstvuje i koji ga sprecava da bira bezukusne spodobe kao svoje mentore, bilo da se radilo o primarnom bontonu, umjetnosti i kulturi, okolisu ili drzavi, politici.




Citam knjigu Milivoja Solara, "Predavanja o losem ukusu". Polako, sporadicno jednu ili dvije stranice kad stignem. Frustrirajuce je sve ono cega si svjestan i sto te smeta vidjeti "crno na bijelom". Steta sto vise ne postoje mediji koji bi ovakve tekstove "proturili" u javnost dozirano, bas onoliko koliko je ovovremenski post-covjek uopce voljan vidjeti kritiku samog sebe i drustva koji je stvorio. ...ili drustva koji ga je stvorio, a danas, u ovo "bezukusno" doba svim snagama, cak i vlastitim, odrzava takvim.
Knjiga Sygmunta Baumana, "Biti covjek danas, problematicno je... " na temu koje je raden dokumentarac o kojem sam pisala, ("The Trouble with Being Human These Days") tiskana je paralelno s premijerom. 

'We live in a world which no longer questions itself, which lives from one day to another managing successive crises, without knowing where it is going and without trying to plan the itinerary' (Zygmunt Bauman, In search of politics). This film is a bold attempt at making a provocative, and yet informed diagnosis of the modern uncertainty. It is a 'road movie', a journey through Europe, Zygmunt Bauman's life, and the darker sides of our globalized society.

Luna, oct. 2014


.