Trajna faza bez propisanih pravila

Meni je umjetnost ono što ima duha i originalnosti, no ne postoji krajnja definicija jer je to neuhvatljivo kao i zrak. Znači, na kraju pitanje je koliko je netko u stanju imati duha i prenijeti ga i koliko primaoc ima duha da to shvati i prihvati na pravilan način. Mislim da je umjetnost donekle sposobnost umjetnika da svoj neki unutarnji doživljaj nečega uspije prenijeti na nekog drugog. Sto znaci donekle sposobnost umjetnika da svoj neki unutrasnji osjecaj prenosi na nekog drugog? Mora postojati stvaraoc duha i primaoc duha. Bez duha nema niti umjetnosti. 

A što je, po tebi, umjetničko djelo? pitanje je koje sam dobila u raspravi na jednom forumu, nakon pobune nad izrecenim, pa odgovorih: Za mene je ono koje izazove u meni umjetnicki dojam/reakciju/mastu/osjecaj. Opce priznata umjetnost obicno to radi kod veceg broja ljudi, ali nije nuzno tako. Puno je onih koji se profesionalno bave objasnjavanjem umjetnosti. Ima puno o tome napisanog. Mnogi pricaju o ....prihvatiti na pravilan način.... nekako se jasnoca smisla podrazumijeva. Po toj logici jedini uslov za "biti umjetnik" je "stanje imanja duha" da ga se moze prenjeti i postojanje primaoceva duha da to shvati i prihvati na pravilan način. Dakle dva uslova, duh i prenos pravilnog. Ne slazem se, ni najmanje se ne slazem, cini mi se nebitno.

Duh stvaraoca i Duh primaoca.............. Kod percepcije svijeta ili neke umjetnosti, da li su oni jednaki? U stvari ne shvacam sto znaci pravilan nacin, kad razgovaramo o umjetnosti..
Sto je pravilan nacin? ...... Postoji puno teorija umjetnosti, sva sila kriticara, knjiga, monografija i sudova... U skoli ucimo Povijest umjetnosti, idemo na izlozbe.. svasta nesto od obaveznog do slobodnih aktivnosti... 

No sto je Pravilan nacin? Gdje ga naci? Cemu on sluzi? I zasto ga uopce traziti?

Moja ideja o umjetnosti je sasvim drugacija. Umjetnost ima dvije faze percepcije svijeta i umjetnosti. Jednu dok umjetnik (stvaraoc) stvara, i ta je samo njegova. Kad ju zavrsi ona je za njega gotova, jer se izrazio. Dakle, gotovoscu prestaje biti njegova. Druga faza je "Umjetnost kao percepcija uzivaoca umjetnosti". To je trajna faza. I nema pravila. Svaki uzivaoc umjetnosti vidi i dozivljava nesto svoje.

Neko detalje, neko global. Neko nove slike. I sve to nema veze sa umjetnikom. Jer ono sto on vidi, dozivi, osjeca spada u prvu fazu, uzivanje u drugu. A one su potpuno odvojene i neovisne.
Apsolutno je nebitno da li uzivaoc "zna" sto je umjetnik mislio dok je stvarao. Sto je umjetnik htio reci i kako se izrazio tehnicki. Zato sto samim zavrsetkom nekog djela umjetnost prestaje biti umjetnikova i trajno odlazi uzivaocu. Uzivaoc je u stvari umjetnost. Jer on je jedini koji trajno daje umjetnicko znacenje necem, on je taj koji vidi, ovo ili ono.Uzivaoc je svijet.

Percepcija, odnosno sposobnost percepcije umjetnosti je ono sto umjetnost cini divnom, ispunjujucom.

Nas nacin, individualno gledanje, slusanje, mirisanje, razum, masta, pronalazi cudesne stvari... trajno. Mi ju upijamo. A umjetnik se samo kroz nju prazni. Sto se duze zadrzimo na necem, vise mozemo percipirati. No uvjet je slobodan um i sposobnost "gledanja".. ne naucena, nego ona koja ide iz nas.. Ako tako pristupamo necijem djelu uzivati cemo i pronalaziti cudesa .. svako svoja. 

Nisam pobornik strogog kategoriziranja i vrednovanja umjetnosti, kao ni strogog razdvajanja na umjetnicka podrucja (knjiga, film, slikarstvo, tehnike, itd). Neki "umjetnicki" osjecaji ce biti najjaci u interakciji razlicitog, cak i neceg potpuno prirodnog, ne-umjetnickog. Najbitniji je "osjecaj" koji "djelo" proizvodi u uzivaocu. On samom djelu daje "umjetnicku" vrijednost, pretvara ga u "umjetnicko"djelo.

Zbog toga mislim kako je kvalitetnije reci da je "umjetnicko djelo" proizvod percepcije uzivatelja, a ne rada autora.

Umjetnost ne cini umjetnoscu ono sto vidis, ono sto cujes, ono sto mozes opipati, ..... vec ono sto osjecas dok radis nesto, ili sve, ili jos vise od toga... Umjetnost si ti, tvoja percepcija bilo cega.

Luna

.