utorak, 29. ožujka 2011.
ponedjeljak, 21. ožujka 2011.
Revolucije i evolucije... osvajanja
Sjeverna Afrika.. Jucer Tunis, Egipat, Alzir, danas Libija.
Odmah se sjetim i nas, ali prekjucer, .. SFRJ..
Cudno, netko bi rekao. Jest i nije.. Prvenstveno Kosova. Kosova koje je stalno kuhalo.
Bolje je reci Kosova i Metohije, no ta Metohija je negdje u meduvremenu nestala, pa ostalo samo Kosovo. Svi su oduvijek zeljeli vladati Kosovom. Srbi, Albanci, Jugoslavija... negdje u pozadini Velika Britanija. Ona je najvaznija u cijeloj prici. Ostali su samo kolateralna steta.
dalje na:
http://pollitika.com/diktatori-ili-osvajaci-sto-zelite
Odmah se sjetim i nas, ali prekjucer, .. SFRJ..
Cudno, netko bi rekao. Jest i nije.. Prvenstveno Kosova. Kosova koje je stalno kuhalo.
Bolje je reci Kosova i Metohije, no ta Metohija je negdje u meduvremenu nestala, pa ostalo samo Kosovo. Svi su oduvijek zeljeli vladati Kosovom. Srbi, Albanci, Jugoslavija... negdje u pozadini Velika Britanija. Ona je najvaznija u cijeloj prici. Ostali su samo kolateralna steta.
dalje na:
http://pollitika.com/diktatori-ili-osvajaci-sto-zelite
nedjelja, 20. ožujka 2011.
srijeda, 2. ožujka 2011.
srijeda, 16. veljače 2011.
subota, 12. veljače 2011.
Drzava, sloboda, strah
Demokracija jest sloboda, kako je prvobitno zamisljeno. Sloboda suodlucivanja vlastite sudbine. Socijalna drzava je jedan od proizvoda demokracije. No taj proizvod je izgleda promjenjiv. Demokratske drzave su sve manje socijalne, a oni koji su demokratski odabrani sve manje sposobni brinuti se o svom Polisu. Socijaldemokracija je postala Utopija razvojem samog demokratskog drustva. No drustvo evoluira, stvari se mijenjaju i slazu, ponekad urednije, ponekad kaoticnije.
A strahovi? Pa i oni se mijenjaju. Strah od slobode je proizvod razvoja danasnjeg drustva. Narocito u drzavama kao nasa, sa populacijom nedovoljno sazrelom, nedovoljno sposobnom boriti se vlastitim strahovima, sa vlastitom slobodom. Imam osjecaj kako nam je Sloboda poklonjena, pa su je nedavne prethodne generacije nedovoljno cijenile. Ono sto se ljudima cini jeftino uglavnom odbacuju kao nevrijedno, kao samo po sebi razumljivo. Najlakse je sebe promatrati kao bogomdano, zasluzno bice pa primati "slobodu" kao sasvim prirodnu i razumljivu stvar, kao poklon, ne shvacajuci njenu pravu bit. Drzavi je najlakse dijeliti "fake slobodu", zadovoljavajuci tako nezasitnost mase za poklonima.
Hrvatska, (a mogli bi cak reci i tranzicijska, balkanska ili istocna) demokracija danas, sto je to u svojoj stvarnoj posljedici? To je gomila "kvazi slobodnih" gradana koji nisu sposobni odlucivati o svojim demokratskim slobodama. Ruzna izjava, zar ne? No na zalost istinita. Konzumerizam potrosackog drustva zamijenio je uzvisenu socijaldemokraciju, kao osnovnu ideju drzavotvorne demokracije, pa je ona, kao takva izgubila svoj stvarni smisao. Kaoticnost drzave i njene demokratski odabrane vlasti danas, posljedica su neslobodnog pojedinca. Individue koji sam za sebe nije sposoban spoznati svoje strahove i sa njima se izboriti. Drzava koju vode "konzumeristicki" (potrosacki ili populisticki) politicari nudi bas ono sto je narod trazio, lazne slobode i lazne strahove. Sve je stvar ponude i potraznje. Vise vrijedi strah koji je lakse prihvatiti jer ima vece trziste. Dakle, postujuci suvremene prilike politicari nude bas to.. BORBU PROTIV NE PRIMARNIH STRAHOVA, onih lako shvatljivih izgubljenom, neslobodnom pojedincu. I tako bivaju odabrani. I tako ostaju na vlasti.
Sve dok onaj iskonski, egzistencijalni strah ne ispliva na povrsinu pojedinca. Vec sad navikao na lagodan zivot, zivot sa zanemarenim stvarnim strahovima, pocinje traziti slobodu od tog velikog egzistencijalnog straha. No previse se uljuljkao, drzava (drzava je vlast, ne teritorij) je takoder vec uljuljkana, naviknuta mijenjati istinske strahove sa imaginarnim. Toliko vremena lagajuci druge Vlast takoder snosi posljedicu. Uvjerila je i sebe da su jedini vazni strahovi oni imaginarni, laksi.
Nastaje kaos. To je ono sto sada imamo. Isprepadanu demokraciju. Demokratski odabranu vlast nesposobnu brinuti se o nesamostalnim demokratskim subjektima, biracima. Drzava je (POLIS) izgubila svoj smisao. Nacionalna drzava jos vise. I sto radimo? Umjesto da se okrenemo Individui, samima sebi, lociramo svoje stvarne i realne egzistencijalne strahove, bjezimo od sebe trazeci jacu i vecu vlast koja ce nas dovesti pod okrilje jaceg Polisa, socijalno orijentirane drzave, naprosto ne razumjevajuci da je to proslost. Evolucija nosi svoje pobjednike i izumrle vrste. I one koji zivotare stoljecima lagano odumiruci, tek malo promjenjeni.
Kao sto covjekova stvarna sloboda nije bila Jugoslavija, tako to nije ni Hrvatska. Tako to sutra nece biti ni Ujedinjena Europa. Ni socijalizam, ni kapitalizam, ni neoliberalizam kao politicke odrednice cija moda se periodicki mijenja ili samo odlazi.
Slobodu mozemo doseci tek kad budemo spremni suociti se sa istinskim osobnim strahovima. Posljedica toga je slobodna individualna egzistencija, zivot lisen nesigurnosti, materijalne ili intelektulne. Ako poradimo na svojim strahovima i oslobodimo se Straha od slobode imamo neku sansu od drzave napraviti demokratsku tvorevinu. To je jedini nacin da izaberemo najbolje medu sobom, one Slobodne od vlastitih strahova neegzistencije, neuspjeha, nemoci.. one koji su dosegli osobnu slobodu. Demokratsku drzavu gdje ce sama vlast biti lisena straha od neuspjeha, i kao takve sposobne se brinuti o subjektima koji su je odabrali na demokratski nacin.
Ni nacija, ni drzava, ni ujedinjene drzave, kao ni jedan politicki pokret, ne garantiraju slobodu covjeka.
Sto je covjek vise osloboden strahova, to je vise Slobodan.
Sto je vise ljudi slobodno, to je svrha drzave bliza svojoj prvobitnoj zamisli. Socijalnoj drzavi koja se brine za svoje slobodne gradane.
Sto se drzava vise brine za svoje gradane, oni imaju manju potrebu brinuti se za svoju materijalnu egzistenciju.
Kad se gradani oslobade straha od neimastine, ostaje im mnogo vremena za borbu sa intelektualnom egzistencijom.
Pronaci svoju svrhu je teska borba, na koju su mnogi potpuno nespremni.
U nedostatku sposobnosti boriti se vlastitim strahom, trazimo fake strah. Populisticki politicari dolaze opet na svoje. Neslobodni gradani pronalaze svrhu ujedinjeni u borbi sa fake strahovima.
Nestaje demokratska drzava jer njom vladaju populisticko-potrosacki politicari odabrani od potrosackog drustva.
Strah od materijalne neegzistencije ponovo se rada. Drzava se prestaje brinuti o nama, prestaje biti socijalna. Zatim nestaje jer vise nije demokratska. Nastaje manja ili veca, privremeno nas rjesavajuci strahova. Dajuci nam Fake Slobodu.
I onda opet ispocetka..
CATCH 22, zar ne?
Ne, nije. Ako istinski razmislimo, nije. Jer Kvaka je u Slobodi od straha, koja krece od Individue. Ta Kvaka naprosto ponistava Strah od slobode i sve dobije svoj smisao, a Covjek i Drustvo, humanost.
A strahovi? Pa i oni se mijenjaju. Strah od slobode je proizvod razvoja danasnjeg drustva. Narocito u drzavama kao nasa, sa populacijom nedovoljno sazrelom, nedovoljno sposobnom boriti se vlastitim strahovima, sa vlastitom slobodom. Imam osjecaj kako nam je Sloboda poklonjena, pa su je nedavne prethodne generacije nedovoljno cijenile. Ono sto se ljudima cini jeftino uglavnom odbacuju kao nevrijedno, kao samo po sebi razumljivo. Najlakse je sebe promatrati kao bogomdano, zasluzno bice pa primati "slobodu" kao sasvim prirodnu i razumljivu stvar, kao poklon, ne shvacajuci njenu pravu bit. Drzavi je najlakse dijeliti "fake slobodu", zadovoljavajuci tako nezasitnost mase za poklonima.
Hrvatska, (a mogli bi cak reci i tranzicijska, balkanska ili istocna) demokracija danas, sto je to u svojoj stvarnoj posljedici? To je gomila "kvazi slobodnih" gradana koji nisu sposobni odlucivati o svojim demokratskim slobodama. Ruzna izjava, zar ne? No na zalost istinita. Konzumerizam potrosackog drustva zamijenio je uzvisenu socijaldemokraciju, kao osnovnu ideju drzavotvorne demokracije, pa je ona, kao takva izgubila svoj stvarni smisao. Kaoticnost drzave i njene demokratski odabrane vlasti danas, posljedica su neslobodnog pojedinca. Individue koji sam za sebe nije sposoban spoznati svoje strahove i sa njima se izboriti. Drzava koju vode "konzumeristicki" (potrosacki ili populisticki) politicari nudi bas ono sto je narod trazio, lazne slobode i lazne strahove. Sve je stvar ponude i potraznje. Vise vrijedi strah koji je lakse prihvatiti jer ima vece trziste. Dakle, postujuci suvremene prilike politicari nude bas to.. BORBU PROTIV NE PRIMARNIH STRAHOVA, onih lako shvatljivih izgubljenom, neslobodnom pojedincu. I tako bivaju odabrani. I tako ostaju na vlasti.
Sve dok onaj iskonski, egzistencijalni strah ne ispliva na povrsinu pojedinca. Vec sad navikao na lagodan zivot, zivot sa zanemarenim stvarnim strahovima, pocinje traziti slobodu od tog velikog egzistencijalnog straha. No previse se uljuljkao, drzava (drzava je vlast, ne teritorij) je takoder vec uljuljkana, naviknuta mijenjati istinske strahove sa imaginarnim. Toliko vremena lagajuci druge Vlast takoder snosi posljedicu. Uvjerila je i sebe da su jedini vazni strahovi oni imaginarni, laksi.
Nastaje kaos. To je ono sto sada imamo. Isprepadanu demokraciju. Demokratski odabranu vlast nesposobnu brinuti se o nesamostalnim demokratskim subjektima, biracima. Drzava je (POLIS) izgubila svoj smisao. Nacionalna drzava jos vise. I sto radimo? Umjesto da se okrenemo Individui, samima sebi, lociramo svoje stvarne i realne egzistencijalne strahove, bjezimo od sebe trazeci jacu i vecu vlast koja ce nas dovesti pod okrilje jaceg Polisa, socijalno orijentirane drzave, naprosto ne razumjevajuci da je to proslost. Evolucija nosi svoje pobjednike i izumrle vrste. I one koji zivotare stoljecima lagano odumiruci, tek malo promjenjeni.
Kao sto covjekova stvarna sloboda nije bila Jugoslavija, tako to nije ni Hrvatska. Tako to sutra nece biti ni Ujedinjena Europa. Ni socijalizam, ni kapitalizam, ni neoliberalizam kao politicke odrednice cija moda se periodicki mijenja ili samo odlazi.
Slobodu mozemo doseci tek kad budemo spremni suociti se sa istinskim osobnim strahovima. Posljedica toga je slobodna individualna egzistencija, zivot lisen nesigurnosti, materijalne ili intelektulne. Ako poradimo na svojim strahovima i oslobodimo se Straha od slobode imamo neku sansu od drzave napraviti demokratsku tvorevinu. To je jedini nacin da izaberemo najbolje medu sobom, one Slobodne od vlastitih strahova neegzistencije, neuspjeha, nemoci.. one koji su dosegli osobnu slobodu. Demokratsku drzavu gdje ce sama vlast biti lisena straha od neuspjeha, i kao takve sposobne se brinuti o subjektima koji su je odabrali na demokratski nacin.
Ni nacija, ni drzava, ni ujedinjene drzave, kao ni jedan politicki pokret, ne garantiraju slobodu covjeka.
Sto je covjek vise osloboden strahova, to je vise Slobodan.
Sto je vise ljudi slobodno, to je svrha drzave bliza svojoj prvobitnoj zamisli. Socijalnoj drzavi koja se brine za svoje slobodne gradane.
Sto se drzava vise brine za svoje gradane, oni imaju manju potrebu brinuti se za svoju materijalnu egzistenciju.
Kad se gradani oslobade straha od neimastine, ostaje im mnogo vremena za borbu sa intelektualnom egzistencijom.
Pronaci svoju svrhu je teska borba, na koju su mnogi potpuno nespremni.
U nedostatku sposobnosti boriti se vlastitim strahom, trazimo fake strah. Populisticki politicari dolaze opet na svoje. Neslobodni gradani pronalaze svrhu ujedinjeni u borbi sa fake strahovima.
Nestaje demokratska drzava jer njom vladaju populisticko-potrosacki politicari odabrani od potrosackog drustva.
Strah od materijalne neegzistencije ponovo se rada. Drzava se prestaje brinuti o nama, prestaje biti socijalna. Zatim nestaje jer vise nije demokratska. Nastaje manja ili veca, privremeno nas rjesavajuci strahova. Dajuci nam Fake Slobodu.
I onda opet ispocetka..
CATCH 22, zar ne?
Ne, nije. Ako istinski razmislimo, nije. Jer Kvaka je u Slobodi od straha, koja krece od Individue. Ta Kvaka naprosto ponistava Strah od slobode i sve dobije svoj smisao, a Covjek i Drustvo, humanost.
petak, 11. veljače 2011.
Strah od slobode ili Sloboda od straha?
Strah, jedino cega se moramo bojati?..
Sloboda je ono sto je meni sveto u zivotu. Ne neka posebna, uzvisena ili anarhisticna sloboda. Moja sveta sloboda je ona, koja mi daje pravo na vlastito Ja. Na individuu koja je sposobna odlucivati, razmisljati, sanjati i onda snositi posljedice svega toga. Dobro mi to ide, cini mi se, makar sam par puta vec dobro lupnula glavom u zid. No zid nije nikad bio nepremostiv. Ili je puko ili su se vrata negdje odskrinula. Dobro, malo je i glava nastradala, no tri puta puhnes, pa prode.
Radost zivota je ono sto tjera dalje, onih stotinu stvari koje jos nisi stigao napraviti, dati ili primiti. Jako bitno, naci radost u davanju. Ona je kudikamo snaznija od one kad primamo. Davati, a ostati svoj.
Postivati ljudske norme, ali ne biti im rob. To bi bila slijedeca bitna stvar za slobodu Individue. Ne bojati se svojih zelja i htjenja, shvatiti da ono sto je tebi dobro i ispravno, nekom drugom ne mozes postavljati kao pravilo. Shvatiti kako ste oboje u pravu, jer nema apsolutne i univerzalne ispravnosti. Ispravnost je individualna.
Ne bojati se sebe, svoje nemoci, neuspjeha. Nema uspjeha i neuspjeha ako imas svoje Ja, ako znas sto ti je najbitnije u zivotu. Davno sam shvatila kako je imati sebe i dati sebe, osnova koja brise strah od nepoznatog, nedokucenog. Jer kamo god da ides, i kamo god stigao, ostaje jedna poznata stvar, a to si ti, Individua. Ako ona nestane, nemas nista. Izbrisana ti je radost zivota, htijenja, zelje, sreca. Nema nikog oko tebe, ako nema tebe samog.
Okolina u kojoj zivis moze pomoci ili odmoci, no nije presudna. Zivot je u nama. U onima jako bliskima oko nas. No i oni se zrcale u nama, dakle bliski nisu okolina, to je nas slobodan odabir. Okolina je ulica, grad, drzava.. poznanici i kolege.. koji su vazni, no ni oni za Indivudu ne postoje ako nema nje same bar malo. Stvarno slobodna osoba bira ili mijenja svoju okolinu, vec kako je prilika. Slobodan covjek voli kad se o njemu netko brine, ne sputavajuci ga bespotrebnim i glupim uzusima. Uzusima postavljenim da bi postajali, a ne zato sto imaju stvarnu vrijednost, eticku i moralnu, ljudsku.
Danas sam intervju sa Z. Baumanom par puta procitala, vracajuci se i odlazeci zamisljena, pa se ponovo vracajuci temi ili nekoj svojoj digresiji na nju. Beskrajno razmisljanje o slobodi i strahu. I znam kako je u pravu. Sloboda je strasna. Sloboda je strah za mnoge koji nemaju dovoljno "ja". Individualnost je uzas zivota, beskrajna samoca za neslobodne duse. Sto sutra? ..ako sutra nema pravila, a nema ih tko ni postaviti. Sto danas? Ciji sam, ako nisam svoj? Pripadnost necem daje odredenje koje neslobodnima nedostaje. Sputavanjem u okvire propisane zajednicom (drzavom) dobivaju potreban identitet. Identitet "kolektivnog Ja". Svrhu postojanja, nacin zivota, razmisljanja. Krivca za promasaje. "Udruzeno Ja" je snaznije od "Izgubljenog Ja". Strah od vlasite greske se gubi, a sloboda sputanih raste. Postoji netko tko se brine o strahovima, zajednica. Nacija, drzava, grad.. ulica.. uvrijezeno drustvo. "Kolektivna odgovornost" dobrovoljnim otudenjem osobne slobode brise strah od osobne greske. Tako se strah od djelovanja i odgovornost nakon djelovanja rasprsuje i sputan covjek postaje kolektivno slobodan, ako takva sloboda uopce postoji. No mnogi ju vole, a ono sto se voli, postoji.
Strah je ono cega se trebamo bojati. On je taj koji nas sputava.
Kad uspijemo pronaci stvarni uzrok vlastitog straha mozemo poceti borbu za slobodu u tom jednom segmentu zivota. Pobjede nad vlastitim strahovima beskrajno su teske i nevjerojatno mamljive. Svaka slijedeca nosi novi djelic nesputanosti i slobode, ali i nove obaveze prema vlastitom "Ja". Bitno je znati svoju mjeru izdrzljivosti, dobro procjeniti tempo po svojim mocima. Bitno je imati "vlastito Ja" prije nego krenes u bitku za "slobodno vlastito Ja".
Strah je ono cega se trebamo bojati. On je taj koji nas sputava.
Sloboda je slatka i opojna, ali samo za one koji su sasvim sigurni u posjedovanje "vlastitog Ja".
Za sve ostale postoji sreca u "kolektivnoj slobodi", koja daje sputano vlastito ne-ja, ali i slobodu od potpune odgovornosti prema sebi i okolini.
Sloboda je ono sto je meni sveto u zivotu. Ne neka posebna, uzvisena ili anarhisticna sloboda. Moja sveta sloboda je ona, koja mi daje pravo na vlastito Ja. Na individuu koja je sposobna odlucivati, razmisljati, sanjati i onda snositi posljedice svega toga. Dobro mi to ide, cini mi se, makar sam par puta vec dobro lupnula glavom u zid. No zid nije nikad bio nepremostiv. Ili je puko ili su se vrata negdje odskrinula. Dobro, malo je i glava nastradala, no tri puta puhnes, pa prode.
Radost zivota je ono sto tjera dalje, onih stotinu stvari koje jos nisi stigao napraviti, dati ili primiti. Jako bitno, naci radost u davanju. Ona je kudikamo snaznija od one kad primamo. Davati, a ostati svoj.
Postivati ljudske norme, ali ne biti im rob. To bi bila slijedeca bitna stvar za slobodu Individue. Ne bojati se svojih zelja i htjenja, shvatiti da ono sto je tebi dobro i ispravno, nekom drugom ne mozes postavljati kao pravilo. Shvatiti kako ste oboje u pravu, jer nema apsolutne i univerzalne ispravnosti. Ispravnost je individualna.
Ne bojati se sebe, svoje nemoci, neuspjeha. Nema uspjeha i neuspjeha ako imas svoje Ja, ako znas sto ti je najbitnije u zivotu. Davno sam shvatila kako je imati sebe i dati sebe, osnova koja brise strah od nepoznatog, nedokucenog. Jer kamo god da ides, i kamo god stigao, ostaje jedna poznata stvar, a to si ti, Individua. Ako ona nestane, nemas nista. Izbrisana ti je radost zivota, htijenja, zelje, sreca. Nema nikog oko tebe, ako nema tebe samog.
Okolina u kojoj zivis moze pomoci ili odmoci, no nije presudna. Zivot je u nama. U onima jako bliskima oko nas. No i oni se zrcale u nama, dakle bliski nisu okolina, to je nas slobodan odabir. Okolina je ulica, grad, drzava.. poznanici i kolege.. koji su vazni, no ni oni za Indivudu ne postoje ako nema nje same bar malo. Stvarno slobodna osoba bira ili mijenja svoju okolinu, vec kako je prilika. Slobodan covjek voli kad se o njemu netko brine, ne sputavajuci ga bespotrebnim i glupim uzusima. Uzusima postavljenim da bi postajali, a ne zato sto imaju stvarnu vrijednost, eticku i moralnu, ljudsku.
Danas sam intervju sa Z. Baumanom par puta procitala, vracajuci se i odlazeci zamisljena, pa se ponovo vracajuci temi ili nekoj svojoj digresiji na nju. Beskrajno razmisljanje o slobodi i strahu. I znam kako je u pravu. Sloboda je strasna. Sloboda je strah za mnoge koji nemaju dovoljno "ja". Individualnost je uzas zivota, beskrajna samoca za neslobodne duse. Sto sutra? ..ako sutra nema pravila, a nema ih tko ni postaviti. Sto danas? Ciji sam, ako nisam svoj? Pripadnost necem daje odredenje koje neslobodnima nedostaje. Sputavanjem u okvire propisane zajednicom (drzavom) dobivaju potreban identitet. Identitet "kolektivnog Ja". Svrhu postojanja, nacin zivota, razmisljanja. Krivca za promasaje. "Udruzeno Ja" je snaznije od "Izgubljenog Ja". Strah od vlasite greske se gubi, a sloboda sputanih raste. Postoji netko tko se brine o strahovima, zajednica. Nacija, drzava, grad.. ulica.. uvrijezeno drustvo. "Kolektivna odgovornost" dobrovoljnim otudenjem osobne slobode brise strah od osobne greske. Tako se strah od djelovanja i odgovornost nakon djelovanja rasprsuje i sputan covjek postaje kolektivno slobodan, ako takva sloboda uopce postoji. No mnogi ju vole, a ono sto se voli, postoji.
Strah je ono cega se trebamo bojati. On je taj koji nas sputava.
Kad uspijemo pronaci stvarni uzrok vlastitog straha mozemo poceti borbu za slobodu u tom jednom segmentu zivota. Pobjede nad vlastitim strahovima beskrajno su teske i nevjerojatno mamljive. Svaka slijedeca nosi novi djelic nesputanosti i slobode, ali i nove obaveze prema vlastitom "Ja". Bitno je znati svoju mjeru izdrzljivosti, dobro procjeniti tempo po svojim mocima. Bitno je imati "vlastito Ja" prije nego krenes u bitku za "slobodno vlastito Ja".
Strah je ono cega se trebamo bojati. On je taj koji nas sputava.
Sloboda je slatka i opojna, ali samo za one koji su sasvim sigurni u posjedovanje "vlastitog Ja".
Za sve ostale postoji sreca u "kolektivnoj slobodi", koja daje sputano vlastito ne-ja, ali i slobodu od potpune odgovornosti prema sebi i okolini.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)