Nije ideologija ni ujedinjenje, vec proizvodnja

Mi, kao drzava i kao gradani mozemo sami, a mozemo i unutar EUa prezivjeti godine koje slijede, ali ako nastavimo sa dosadasnjom politikom i nacinom zivota dozivjeti cemo kolaps neovisno o tome.
Mi kao drzava i kao gradani mozemo odabrati lijevo ili desno, no ako ne promijenimo nacin razmisljanja i ako ne promijenimo nacin funkcioniranja drzave necemo izbjeci kolaps.

Zacudujuce je koliko smo se otudili od najobicnijeg zivota, svatko u svojim snovima o potrebama, javnim i osobnim, zeljama i prohtjevima koje uglavnom veze nemaju sa mogucnostima. Zacudujuce je koliko su nas te zelje i samodopadnost odvele daleko u politickom promisljanju da danas mozemo na prste prebrojiti one koji se politikom bave, a jos uvijek znaju gdje su, tko su i sto su realne mogucnosti. 

Traziti rjesenje u ideologiji, socijalizmu ili kapitalizmu, EU integracijama ili bez njih, nacionalnom identitetu i svim ostalim dnevno politickim zanimacijama i preokupacijama nece donjeti nikakav pomak od dosadasnjeg puta u propast jer tu nije rjesenje niceg. Nista od odabranog nije ni bolje, ni losije od ostalog niti nudi ikakvu drugaciju buducnost od ove koju imamo.

Najjednostavnije stalno preskacemo. Valjda zato sto je najteze. Mi moramo poceti proizvoditi i od toga zivjeti. To je osnovno sto nas treba preokupirati, a time se nitko ne bavi. Kad to odlucimo onda mozemo sloziti uvjete u kojima ce to biti moguce.

Uvjeti nisu komplicirani, no opet su teski. Mi naprosto moramo citavu potrebnu administraciju drzave dovesti do minimuma potrebnog. Ne moze poduzece sa 10 zaposlenih funkcionirati kao koncern, imati sve sluzbe, odjele i gomilu formulara redovno ispunjavanih. Odnosno moze, ali tada na deset proizvodno zaposlenih mora postojati jednako toliko administracije. Upravo to smo napravili, prvo kopirajuci sustav iz Jugoslavije sa gomilom administrativnih propisa, a zatim iz EU pravilnika i normativa. Na sve to smo nadodali citavu gomilu onih koji su uhljebljeni kroz takve sustave, vjecno tamo, izgleda nepromjenjivi.

Ako ikad neka politicka opcija "Zdrave pameti" dode u poziciju vladati, prvo, odmah, u trenutku dolaska na vlast treba proglasiti nevazecim 50% propisa i zakona koji su bez svrhe i opterecujuci, zatim raskinuti sve ugovore i otpustiti skoro sve zaposlene u drzavnoj i javnoj sferi.. Nakon toga bi bilo nuzno postici opci gradanski dogovor sto je Javno vlasnistvo i sto je Javni interes. To ne bi trebalo biti tesko kod odredivanja vecine prioriteta. Voda, Zrak, resursi, zdravstvo, skolstvo, komunikacije, infrastruktura. I to je to. Dalje nema. Sve ostalo ostaviti trzistu bez protekcija. Neopterecena drzava, prosta i jeftina mala drzava, niski porezi morali bi biti sasvim dobar stimulans za rad. Jednostavni i postojani zakoni, jasni i bez protekcionizma raznih kasta ovoga i onoga takoder su stimulans za proizvodnju.  Naplaceno porezom koristiti za odrzanje javnog zdrastva i skolstva, ostale resurse naplacivati razumno i sa postovanjem voditi.

Na odgovornosti vodecih i zaposlenih u drzavnom i javnom inzistirati uz ostre represivne mjere za pronevjeru i kriminal. Neukost ili nesposobnost onih koji preuzimaju takve poslove rjesavati brzo, smjenom, a za zaposlenje traziti osobni financijski polog kao garanciju izrecene osobne sposobnosti. Javne usluge, zdravstvo, skolstvo, kulturu odrediti u skladu sa mogucnostima drustva.

Kad se odlucimo da je rad i postojeca imovina osnov naseg drustva dobiti cemo prvu sansu da od nase drzave napravimo ugodno okruzenje za zivot.

Rjesenje nije ni u socijalizmu ni u kapitalizmu, ni u EU ni van nje. Vec iskljucivo u nama koji moramo poceti proizvoditi stvarne vrijednosti i na temelju njih zivjeti. Resurse imamo, bar za sada, u dovoljnoj kolicini. Do kada cemo i mi i resursi biti u stanju iz kojeg se moze jos uvijek isplivati ne znam, ali sam sigurna da kao drustvo i kao drzava nemamo jos puno vremena.

.

Modern Slave

Tolike konvencije me izluduju. Mnogi misle kako postoje uvrijezena pravila za sve, kako se poodavno zna sto je ispravno, a sto ne. Kako se zna sto je moguce, cemu treba teziti, kako treba zivjeti. Sto je realno, a sto samo tlapnja neralnih dusa...
Naravno da postoje dobre konvencije. Ostvaruju osjecaj ugodnog u drustvu i druzenju nepoznatih i manje poznatih. Pristojnost, pazljivost, kako pozdraviti, kako jesti. Neke sveopca pravila koja se ne ticu intelekta i emocija. Neki zakonik koji omogucava ugodnu komunikaciju medu neupoznatima. 

Oko mene, primjecujem, mnogi se trude svoje misli i zelje prilagoditi pravilima. Ne sjete se kako su ta pravila u nekom trenutku postavljena, prije toga ih nije bilo. Znaci nisu vrijedila, nitko nije znao da nesto je, ili nije moguce ili je u redu. Prije nego se pravilnik postavi imamo izbor, a kad netko (a zasto bi taj bio u pravu?) oformi neku konvenciju ispadne kako vise nemamo mogucnost izbora. Ili mozemo biti nekonvencionalni, no istovremeno tim odabirom postajemo dijelom asocijalni ili pomalo ludi. Ljudi sami sebi stvaraju ine okove postujuci necija pravila, ne obaziruci se na sebe i okolnosti. Postujuci proglasene autoritete bez promisljanja o svrsi i smislu proglasa.

Imamo sposobnost stvaranja, imamo sposobnost razmisljanja i zakljucivanja. Mozda mozemo upraznjavati tako neke cudne ljudske karakteristike i pri tom uzivati. Nekoristenje vlastitih potencijala nas unistava. Baterije se stajanjem polako prazne i pokretacka energija postaje slabija, sve do potpune nemoci. Takav toksicni otpad ostaje u nama, trujuci nas permanentno. Mozda ono sto je sad pravilno nece biti ispravno nakon nekog vremena. No to nikad ne bi znali da su se svi oduvijek drzali samo pravilnika. Zasto unaprijed krenuti negativno prema i naizgled alternativnom, "nepravilnom"? Zasto uopce biti negativan? To unistava svaku sposobnost upijanja i stvaranja. To nas sprecava da budemo ispunjeni. Ponavljajuci ono sto znamo, ne dopustajuci sebi izlete vrtimo se u krug, potpuni, zatvoreni krug. Sami sebe uznicimo u svoju malenkost bivajuci time manji od onog sto mozemo biti. Ucestalost te pojave je zabrinjavajuca. Proizvodi sveopcu depresiju. Previse ljudi sputanih samim sobom cine kupolu jada, pritisak zraka i nemogucnost radovanja. 

Probudite se i pocnite sanjati. Sunce je jos uvijek tu negdje. I kisa pada stvarajuci duge. Razne, za svakog poneku. Na svim stranama, samo se osvrnite oko sebe i krenite. Nadite bar jednu "svoju" kupolu, kupolu u bojama vase duge. Zrak ce biti laksi, vase noge brze, a mozda naide poneki pas. Nastani se pored vas i ostane zauvijek. Ako ikada osjetite da kupola mijenja boje u rutinske, ako ne budete mogli osmjehom popricati sa cetveronoznim cuvarkucom krenite dalje, trazite novu, samo vasu dugu. Ima dovoljno boja za sve. No treba ih zeljeti. I truditi se jako. Ili cete na kraju zivota imati samo uznicke uspomene.

Realnost je subjektivna, proizvod je nase percepcije nas samih i svijeta oko nas. Mnoge nemoguce stvari postaju vrlo realne ako ih jako zelimo i trudimo se. To nije bijeg od sadasnjosti, to je bogatsvo zivota. Bez htijenja umiremo zivi. Na kraju nemamo sposobnost upijanja sunce ni kise, duge se vise ne stvaraju. Nestanemo rastopljeni jadnom otopinom. Snovi ostaju davno rasplinuti, zaboravljeni u nekoj mladosti.

Probudite se i pocnite sanjati. Svaka realnost je san i svaki san je realnost.




Luna

Trajna faza bez propisanih pravila

Meni je umjetnost ono što ima duha i originalnosti, no ne postoji krajnja definicija jer je to neuhvatljivo kao i zrak. Znači, na kraju pitanje je koliko je netko u stanju imati duha i prenijeti ga i koliko primaoc ima duha da to shvati i prihvati na pravilan način. Mislim da je umjetnost donekle sposobnost umjetnika da svoj neki unutarnji doživljaj nečega uspije prenijeti na nekog drugog. Sto znaci donekle sposobnost umjetnika da svoj neki unutrasnji osjecaj prenosi na nekog drugog? Mora postojati stvaraoc duha i primaoc duha. Bez duha nema niti umjetnosti. 

A što je, po tebi, umjetničko djelo? pitanje je koje sam dobila u raspravi na jednom forumu, nakon pobune nad izrecenim, pa odgovorih: Za mene je ono koje izazove u meni umjetnicki dojam/reakciju/mastu/osjecaj. Opce priznata umjetnost obicno to radi kod veceg broja ljudi, ali nije nuzno tako. Puno je onih koji se profesionalno bave objasnjavanjem umjetnosti. Ima puno o tome napisanog. Mnogi pricaju o ....prihvatiti na pravilan način.... nekako se jasnoca smisla podrazumijeva. Po toj logici jedini uslov za "biti umjetnik" je "stanje imanja duha" da ga se moze prenjeti i postojanje primaoceva duha da to shvati i prihvati na pravilan način. Dakle dva uslova, duh i prenos pravilnog. Ne slazem se, ni najmanje se ne slazem, cini mi se nebitno.

Duh stvaraoca i Duh primaoca.............. Kod percepcije svijeta ili neke umjetnosti, da li su oni jednaki? U stvari ne shvacam sto znaci pravilan nacin, kad razgovaramo o umjetnosti..
Sto je pravilan nacin? ...... Postoji puno teorija umjetnosti, sva sila kriticara, knjiga, monografija i sudova... U skoli ucimo Povijest umjetnosti, idemo na izlozbe.. svasta nesto od obaveznog do slobodnih aktivnosti... 

No sto je Pravilan nacin? Gdje ga naci? Cemu on sluzi? I zasto ga uopce traziti?

Moja ideja o umjetnosti je sasvim drugacija. Umjetnost ima dvije faze percepcije svijeta i umjetnosti. Jednu dok umjetnik (stvaraoc) stvara, i ta je samo njegova. Kad ju zavrsi ona je za njega gotova, jer se izrazio. Dakle, gotovoscu prestaje biti njegova. Druga faza je "Umjetnost kao percepcija uzivaoca umjetnosti". To je trajna faza. I nema pravila. Svaki uzivaoc umjetnosti vidi i dozivljava nesto svoje.

Neko detalje, neko global. Neko nove slike. I sve to nema veze sa umjetnikom. Jer ono sto on vidi, dozivi, osjeca spada u prvu fazu, uzivanje u drugu. A one su potpuno odvojene i neovisne.
Apsolutno je nebitno da li uzivaoc "zna" sto je umjetnik mislio dok je stvarao. Sto je umjetnik htio reci i kako se izrazio tehnicki. Zato sto samim zavrsetkom nekog djela umjetnost prestaje biti umjetnikova i trajno odlazi uzivaocu. Uzivaoc je u stvari umjetnost. Jer on je jedini koji trajno daje umjetnicko znacenje necem, on je taj koji vidi, ovo ili ono.Uzivaoc je svijet.

Percepcija, odnosno sposobnost percepcije umjetnosti je ono sto umjetnost cini divnom, ispunjujucom.

Nas nacin, individualno gledanje, slusanje, mirisanje, razum, masta, pronalazi cudesne stvari... trajno. Mi ju upijamo. A umjetnik se samo kroz nju prazni. Sto se duze zadrzimo na necem, vise mozemo percipirati. No uvjet je slobodan um i sposobnost "gledanja".. ne naucena, nego ona koja ide iz nas.. Ako tako pristupamo necijem djelu uzivati cemo i pronalaziti cudesa .. svako svoja. 

Nisam pobornik strogog kategoriziranja i vrednovanja umjetnosti, kao ni strogog razdvajanja na umjetnicka podrucja (knjiga, film, slikarstvo, tehnike, itd). Neki "umjetnicki" osjecaji ce biti najjaci u interakciji razlicitog, cak i neceg potpuno prirodnog, ne-umjetnickog. Najbitniji je "osjecaj" koji "djelo" proizvodi u uzivaocu. On samom djelu daje "umjetnicku" vrijednost, pretvara ga u "umjetnicko"djelo.

Zbog toga mislim kako je kvalitetnije reci da je "umjetnicko djelo" proizvod percepcije uzivatelja, a ne rada autora.

Umjetnost ne cini umjetnoscu ono sto vidis, ono sto cujes, ono sto mozes opipati, ..... vec ono sto osjecas dok radis nesto, ili sve, ili jos vise od toga... Umjetnost si ti, tvoja percepcija bilo cega.

Luna

.

Sto zelimo djeci?

Kad ste zadnji put citali price i bajke za djecu? Sjecate li se koje iz djetinjstva? Mozda Male Sirene?
One djevojcice ribice koja je nacas pomislila kako moze sve sto stvarno jako zeli. Kako je cijeli svijet njezin ako se dovoljno trudi. Kako se ljudi vole i paze. Jeste li svom djetetu ili nekom drugom mozda poklonili knjizicu sa tom bajkom?

Recite mi, sto ste mu htjeli time dati? Koju pouku prenjeti? Da li ste ikada stvarno razmisljali o sadrzaju price koju preporucate nekom djetetu, svjetski poznate price, svjetski poznatog pisca? Ili je ta "svjetskost" bila sasvim dovoljna da ne razmisljate?

Mala Sirena je za mene jedna prestrasno deprimirajuca prica, nesto sto spada u vrlo ozbiljnu i tendencioznu literaturu sa losom porukom djeci ili prikazom stvarnog zivota ako krenete zeljeti vise, ako imate snove ili neke svoje ideje. Meni prica kaze kako je potpuno krivo misliti da se treba truditi, zeljeti i pomuciti da bi ostvarili snove. Kako je krivo spasavati neznanca. Kako sredina u kojoj zivimo nije nasa ograda, kako smijemo nekaznjeno izaci. Da smijemo voljeti i one razlicite od nas. Da smijemo sanjati i truditi se ostvariti svoje snove. Da ne smeta sto smo razliciti ako se volimo i postujemo. Meni prica kaze da svi koji ikada pomisle izaci iz okvira u kojima su rodeni mogu ocekivati veliku bol pri svakom koraku u novom, odabranom i zeljenom svijetu. Meni prica kaze kako nov svijet neminovno nosi sa sobom nijemost i potpuno nerazumijevanje nove okoline. Da cemo biti izdani. Da cemo sagorjeti zato sto smo zeljeli, trudili se i voljeli. Da ce svatko tko pokusa postati tek pjena na valovima.

Ona koja udara u hridi, rasprskava se u stotinama kapljica nestajuci na nepoznatim stijenama tog drugog svijeta kojem nikad nismo ni smjeli pomisliti da pripadamo, a oni koji jesu nestali su na njegovim obalama u zaborav.

Da li ste sada jos uvijek sigurni kako zelite nekom djetetu pokloniti ovu pricu? Ako jeste, koja vas misao na to tjera?

Ne vidim razlog djeci prenositi krive poruke. Ne mislim da ih treba cuvati pod staklenim zvonom i u nepoznavanju stvarnog svijeta. No da li im treba dok su jos mali ubijati svaku nadu kako treba biti dobar, zeljeti, truditi se i pokusati? Da li im treba dok su mali razbiti bas sve iluzije o razumijevanju, toleranciji i prihvacanju razlicitog? Pa ja mislim da ne. Jer cemo im ubiti snove i sprijeciti ih u pokusaju odrastanja. U pokusaju da budu svoji ljudi, ali dobri ljudi, tolerantni, vrijedni..

Naprosto nije logicno ocekivati toleranciju, trud, ideje, mastu kod onih kojima je vec u djetinjstvu jasno receno:

OSTAVITE SVAKU NADU VI KOJI ULAZITE

Ne shvatite me krivo, ali djeci treba dati nadu da zivot nije los i da moze biti bolji ako se stvarno trude. Na zidove i prepreke ce zasigurno naici, no kako mislite da ce ih preskociti ako ste se pobrinuli od malih nogu objasniti im kako su ograde nepremostive?






ps

Ovaj dnevnik je pisan potaknut rjesenjem MZOSa o prikladnosti animiranog filma Petr Ginz za djecji uzrast. Ja ne mislim da je to film za djecu, kao sto ni ova bajka nije za djecu, vec za odrasle ili barem vecu djecu uz roditelje kao oslonac i sigurnost od strahota. Film o Petru Ginzu kaze kako mozete biti dobri, pametni, talentirani ali to nikako ne znaci da nece doci neki zlocesti ljudi koji ce vas ugusiti plinom samo zato sto ste razliciti. To odraslima kazuje svu stravu Holokausta, no djeci moze znaciti da nista sto dobrog rade, nikakav trud ni talent ne moze sprijeciti zloceste i razlicite (vjerom ili nacijom, bojom koze ili ociju) ljude da ih uniste, muce i ubiju. Cemu se onda truditi, mozda ce se poneko dijete upitati? Ili zasto bi tolerirao razlicite kad ni oni ne toleriraju drugacije (mene)? Ne vidim nikakvo promicanje tolerancije prikazivanjem ovakvih filmova djeci, vec samo obrnuto. U biti ne vidim da su to djecji filmovi i cini mi se potpuno krivo filmove za odrasle, ozbiljne i teske filmove za odrasle, sa dobrom porukom za odrasle samo zato jer su animirani proglasavati djecjim. Djecja percepcija nije odrasla percepcija i nije za ocekivati onu reakciju koja ce se javiti kod roditelja koji ce u djetetu mozda uspjeti vidjeti covjeka kojeg treba stititi. No sasvim je logicno ocekivati djecju traumu ili negativnu reakciju na trud i rad, pazljivost i plemenitost jer ti nista ne pomaze da te razliciti ne utuse. Uz dodatni antagonizam prema razlicitom.

Malo vise paznje i razmisljanja od nadleznih institucija ne bi skodilo, a mozda i pokoji savjet psihologa (moze i meni ako grijesim). I promotorima ne bi skodilo malo vise paznje prema najmladima. Ne informiraju se najmladi o Holokaustu tako da im se ubija nada u zivot i razlicito i sve ostale ljudske vrline jer ih i ovako i onako ceka grozan kraj ako su ili ako dodu "drugaciji".

Luna

Sonja Savic ili Stvarnost jedne generacije

Tekst intervew-a je prenesen sa portala Tacno.net.. u spomen na Sonju Savic.. Tako je istinit da boli, cini mi se kako tako nevjerojatno tocno opisuje tu neku nasu generaciju.. Generaciju izgubljenih individua koje su samo tada funkcionirali kao vece drustvo. Generaciju koja je jedinu slobodu zivljenja dozivjela 80tih jer nam nista posebno od imovine nije trebalo, drzava nas se odavno odrekla kao svoje buducnosti, a mi smo se ipak grcevito i bjesomucno zabavljali i od zivota stvarali igru. Ova prica je uglavnom iz Beograda i sa kulturne scene, no nista drugacije nije bilo ni u drugim zivotima ni u drugim gradovima.. Naprosto generacija koje su se sve drzave odrekle.. Smijesna svjetska domaca generacija koja nikad nije imala ni svjetsku ni domacu drzavu..  ali je bar jedno vrijeme imala samu sebe.. Zivot kao igra.. koja se ipak nije kao takva uspjela nastaviti. Drzava je izdala pojedinca, a samo 80tih su ti isti uspjeli zivjeli kao drustvo najmanje taknuti drzavom koja ih je zabranila. Valjda su to poklonjene godine drustvenim individualcima dok su se oni na vrhu spremali na jace i represivnije sasvim politicko odredenje nasih zivota. Kontrolirano, usmjereno, neslobodno. Kolektivni um pod strogim vodstvom politicara. Zivot ipak nije ostao igra jer su kao i uvijek, divlji istjerali pitome, a fizicki jaci uspjeli utisati slobodne umove. Pogotovo u njihovom druzenju, u drustvu individua koje su svaka za sebe drustvo jednako kao i djelic drustva koje jedan drugog ne zeli porobiti. Nedopustivo ponasanje, kazu.. U svakom slucaju, zivot nije ispao igra, a generacija 80tih odavno je izgubila bitku i sve drzave svijeta.

Za mainstream i prosječne gledatelje bila je to skupina besprizornih koja je značila propast, ali kasnije, bez nagrada, priznanja i stalnih prihoda, Sonja Savić je vjerovala da je za nju avangardna umjetnička scena bio jedini put vrijedan življenja. Prisjetimo se ulomaka iz intervjua sa Sonjom Savić u kojem govori o vremenu i nestajanju generacije umjetnika s predumišljajem od strane države. Upravo je svojim stavovima stavila točku na I svim nedoumicama prošlog vremena i sa hrvatske i sa srpske strane, svidjelo se to nekome ili ne.


Godine kada ste odrastali zovete "nesretne osamdesete".

- Od početka svijeta je tako da dok god stvarnost oko sebe ne ugledaš kao apokalipsu nisi odrastao. Možda je generacija 80-ih prijevremeno odrasla. To je čudna generacija koja je mladost doživjela na sasvim drugi način nego generacija prije i poslije nje; zahvaljujući inter- rail putovanjima u inozemstvo, dobrim komunikacijama među gradovima na relaciji Ljubljana–Zagreb–Beograd i radu muzičkih i kazališnih izvaninstitucionalnih skupina. Mnogih od tih ljudi više nema, ali mi smo se tada, bježeći od stvarnosti i tuge - dobro zabavljali. Uspjeh 80-ih u tome je što je stvorila veselu srednju klasu koja je na trenutak zaboravila na politiku da bi se onda u 90-ima sve srušilo.

Zašto je ta generacija bila nesretna?

- Zato što, objektivno rečeno, nije imala budućnost i mi smo htjeli sami da je stvorimo. Svi smo mi prošli ozbiljne škole, ali niko od nas nije htio biti ni lažni ekonomista, ni lažni pravnik, ni lažni političar – niti lažac uopće. Mi smo hteli da se bavimo našim stvarnim emocijama i da kroz te kreacije izazovemo neki bunt. Najbolje je da se pogledaju umjetnički radovi iz tog perioda - ako nisu spaljeni – i onda će se shvatiti zašto smo bili nesretni. Shvatili smo težinu lažne države.

Stvarnost oko vas doživljavali ste kao laž?

- Apsolutno. Filmski rad Joce Jovanovića "Zdrav i mlad kao ruža", nevjerojatno moderan film iz ranih sedamdesetih, upravo govori o tom problemu individualca koji je bio zakonom zabranjen. U tom smislu mi smo koristili underground - haustore i zavučene rupe, okupljali smo se po nevažnim mjestima dok "ozbiljniji" ljudi iz iste generacije nisu shvaćali šta se događa. Naći rupu u mapi vremena i u nju uskočiti shvatili smo još sa 14 godina. Rasli smo sa uvjerenjem: država je izdala pojedinca. Danas kada bi ljude pitali koji je bio slogan europskog studentskog pokreta krajem šezdesetih, teško da bi znali odgovore. E pa pošto je država izdala pojedinca divno je da se grupa nekih pojedinaca uspjela povezati: te mlade ljude mogli ste prepoznati po krombi kaputima i po koraku. Oni kao da su plesali po zemlji i kao da su hodali po vodi. Bili smo potpuno izgubljeni, a naša inicijacija nije bila spontana već intuitivna.

http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=19211#.UFSghZ4T90M.facebook

Povratak u proslost

Da li razmisljamo o sutra? Situacija je takva da vecina gradana razmislja iskljucivo o danas, o rasporedu snaga izmedu zore i mraka, a po noci sanja sve sto bi htjela imati. Poduzetnicki gledano nije to bas neka klima u kojoj treba zivjeti i raditi.
Danasnja politika uspjela je ono sto ni jedna prijasnja hrvatska politika nije, vecina trazi buducnost u proslosti. U nekom vremenu kad je egzistencija drustveno sutljivom drustvu i neambicioznima znacila ispunjenje svih zelja. Drzava je bila ta koja se brinula o krovu nad glavom, radnom mjestu, nekoj sici, skoli, vrticu i doktoru.. Do mjere potpunog odsudstva razmisljanja o tako obicnim stvarima ikad. Do mjere da je samo mogucnost promjene sistema dovela vecinu do misljenja kako su mogli sve da nisu sputavani drzavnom brigom o sebi. Do gomile princeva i princeza koji su jedva docekali mogucnost da uzmu stvar u svoje ruke i krenu u predodredeni kraljevski zivot.

Danas imamo budenje. Nekako su svi princevi sisli sa bijelih konja u svojim glavama, a ni magarce nemaju vise pored. Princeze shvatile da ih ne ceka zivot na beckom dvoru, a da su dvorske lude davno zaposjele kraljevinu. Oni najsnalazljiviji, oni u koje svi gledaju ocekujuci nesto sto zele cuti, smijesno i veselo, obecavajuce.

Ima vec skoro deset mjeseci kako imamo novu Vadu, Kukuriku Vladu. Vladu koja je dosla kao posljedica precestih orgija svojih prethodnika veselih klaunova. Birali smo dakle one koji ne orgijaju. Birali smo ozbiljnu Vladu koja 'valja' ozbiljne floskule i na ministarska mjesta ne stavlja smijesne neznalice, vec zalosne klaunove navikle zivjeti na dvoru.

Hrvatska danas je depresivna drzava u kojoj se uvodi red. Tako bar kazu. Naravno da nije zabavno, red nikad nije zabavan. No ni depresija ako dulje traje ne daje inspiraciju za neka profinjena djela, vec samo jos vecu depresiju. Zalosni klaunovi nas zato planski vracaju drzavi kao majci. Naoko nevidljivo, ali ipak vrlo odlucnim koracima. Tuzan narod zivnuti ce kad se pojavi tracak nade u reinkarnaciju majke. Desiti ce se to sasvim podsvjesno, bar kod vecine onih kojima je jasno da su se zeznuli i da kraljevskog roda nisu nikad bili ni rodeni, ali ni usvojeni. Ne razumijem zasto ce mnogi od njih vjerovati kako ce im drzava biti dobra majka, ali tako ce biti. Sve vise mi se cini da 'kukuriku put' za kukurikavce nije nimalo besmislen. Dapace, izgleda sve vise jako dobro promisljen jer ce se oslanjati na najnize ljudske strasti i zelje. To je oduvijek uspijevalo. A zelje su programibilne.

Tako ce nasa nova Vlada nakon sto je izbrisala nadu svakom tko se nasao, a onima koji su mozda htjeli uci zalupila vrata pred nosom, planirano i ciljano krenuti uskoro u svoj novi ciklus. U ciklus ostvarenja nocnih snova vecine gradana. Brige drzave o njima. Javnim i drzavnim investicijama. Jedinim investicijama. Jedinim bogom kojem ce se svi klanjati, Vladi i Drzavi. Dva, tri Obrovca, ponesto javnog prodanog ispod cijene, bas kao sto se u stara dobra vremena izvozilo.Dovoljno za par godina.

Raspolozenje od zore do mraka ce se popraviti i vecina ce nakon konacno prospavane i besane noci naci svoje zivotne snove, kruh i vodu svaki dan. I tako par godina.

To sto nakon sto se potrosi sav kruh i voda, mogu svi takvi zaspati nece ih previse brinuti, jer to je upravo ono sto vecina danas sanja, da se drzava o njima brine, a da oni mirno spavaju. Ostali ce put pod noge. Tamo gdje se drzava nece tako jako brinuti o njima.

Vladama nije prihvatljiv ovakav nacin razmisljanja

  William White, a brilliant Canadian economis

Mr White’s central thesis is that central banks affect the financial system much more directly than they affect the real economy or even nominal variables such as the rate of PCE inflation or the level of NGDP. As a result, there are times when stepping on the monetary gas pedal does not produce the desired results. During a balance sheet recession, the collapse in interest income hurts savers more than the decline in rates helps prospective borrowers. The collapse of the yield curve threatens the viability of intermediaries and can actually constrain credit creation. The expansion of central bank balance sheets threatens the functioning of the shadow banking system by depriving it of safe collateral. Instead of helping solve the immediate problem, it is possible that central bankers have actually been making it worse. And, of course, there is the possibility that today’s monetary policy is planting the seeds for another bubble.

Despite these sensible warnings, Mr White never argues for a sudden change in policy. Rather, he seeks to provide a context for thinking about the tradeoffs that central banks have made and will have to make in the future. Disappointingly, the establishment has not been receptive to this line of thinking. They should not be so quick to judge. Who knows who will be remembered as the modern-day Ptolemaists when the history books are written?

http://www.economist.com/blogs/freeexchange/2012/09/perverse-effects-easy-money?fsrc=scn/fb/wl/bl/WilliamWhite

reakcija:

Wicksell was a pre-Keynesian macro theorist who offered a way to think about booms and slumps in terms of the difference between the market rate of interest and the “natural” rate, defined as the rate that would match desired saving and desired investment at full employment; there’s a boom when the market rate is below the natural rate, a slum when the reverse is true.

Let me just add that White and others seem in addition to be victims of the fallacy of immaculate inflation. As Karl Smith said in the linked piece,

Inflation must proceed through market processes. Demand for some product must rise or supply must fall.

Any attempt to tell a story about inflationary risks that does not explain where excess demand for goods comes in is, necessarily, monetary mumbo-jumbo.
And yet there are significant forces out there using this mumo-jumbo to argue against policies that might help bring about recovery.

 http://krugman.blogs.nytimes.com/2012/09/04/natural-born-recovery-killers/

 Immaculate Inflation


William White writes:

Ultra Easy Monetary Policy and the Law of Unintended Consequences: Perhaps a good jumping off point for such analyses might be the pioneering work of Knut Wicksel[l]. He made the distinction between the “natural” rate of interest, which equalized ex ante saving and investment plans, and the “financial” rate of interest, set by the banking sector. Differences between the two were thought by him to lead to undesired price movements and/or to economic “imbalances”, the importance of which would depend on the size and duration of the differences between the two rates.
Were we to adopt this analytical framework, policymakers today would seem to have serious cause for concern. The “natural rate” of interest (real) for the global economy as a whole can be proxied by the potential rate of growth of the global economy, as estimated by the IMF. Reflecting globalization and technology transfer, this measure has been rising steadily for the last twenty years. In contrast, if one proxies the financial rate of interest (real) by an average of available breakeven rates (say for ten year TIPS), this measure has been falling for the last twenty years. Moreover, at the global level, the natural rate of interest rose above the financial rate in 1997, and the gap has essentially been widening ever since52. From this perspective, underlying inflationary pressures and/or “imbalances” have already been cumulating for many years. Since recent ultra easy monetary policy initiatives are effectively “still more of the same”, there would then seem to be a prima facie case for raising concerns about the unintended consequences of monetary easing…

reaction:
 
William White says that the natural rate of interest is above the market rate. But he is wrong: we don't see businesses dipping into their cash reserves to find investment, a monetary hot potato, unexpected and rising inflation, and full or over-full employment.
Instead, we see elevated unemployment and firms and households adding to their cash reserves. This is what Wicksell expected to see when the natural rate of interest was below the market rate: planned investment would then be lower than desired savings, households and businesses seeking to save would be unable to find enough bonds to balance their portfolios, they would then transfer some of their cash out of transactions balances and treat them as unspendable savings (the "precautionary" or "speculative" demand for money), we would see too little money to buy all the goods and services that would be put on sale at full employment, and we would see no signs of inflation but a depressed economy.
That is the root of our problem: the natural nominal rate of interest--the rate of interest that balances planned investment (plus etc.) and desired savings (at full employment, plus etc.)--today is less than zero, and so the Federal Reserve cannot push the market nominal rate of interest down low enough. The alternative solutions are (i) DeLong-Summers expansionary fiscal policy which raises the natural rate of interest up to the market rate and rebalances the economy so it can attain full employment; and (ii) Woodford-Krugman-Eggertsson raise-inflationary-expectations policy that raises the nominal rate of interest up to the market rate and rebalances the economy so that it can attain full employment.

 http://delong.typepad.com/sdj/2012/09/department-of-huh-william-white-misinterprets-wicksell-department.html

Kad Hlebinci rade planove prihoda i rashoda

Kad bi Hlebinec postao ministar financija sa neogranicenim ovlastima Proracun Republike Hrvatske bi bio sasvim drugaciji od danasnjeg. No ne samo proracun, puno toga bi bilo drugacije. Sve bi moralo biti jednostavno kako bi svi mali hlebinci znali koliko ce im ostati kad plate sve racune.
Probati cu ispricati osnovni koncept sustava, sustava koji bi po mom hlebinskom misljenju danas najbolje odgovarao nasoj drzavi, poduzetnicima, gradanima, a mozda bi ga i premijer mogao shvatiti.
Posto su gradani najvise zainteresirani za svoje place krenuti cu od toga. Placa je brutto, to mi svi znamo, ali konacno moramo i shvatiti da je to jedino ispravno pa tako i formirati zakonsku regulativu. U brutto placi bi bili sadrzane sve ispalte koje su na nju vezane. Svaki zaposlenik izdvajao bi 16% za zdrastvo, 15% + 5% za mirovinsko, a na ostatak bi placao porez i prirez. Sto bi vise ljudi bilo zaposleno u realnom sektoru to bi davanja za zdrastveno bila manja, no do smanjenja mirovinskog 1. stupa bi trebalo jos dosta pricekati i puno ljudi zaposliti.

PLACA					svaka netto kuna je 0,1% poreza i 0,05%prireza
placa	zdravstveno	mirovinsko 1	mirovinsko 2		porez	prirez	porez	prirez		placa
brutto	16%	15%	5%	ostatak	%	%	iznos	iznos	ukupno	netto
4.000	640	600	200	2.560	2,56	1,28	65,54	32,77	98,30	2.461,70
6.000	960	960	960	3.120	3,12	1,56	97,34	48,67	146,02	2.973,98
8.000	1280	1200	400	5.120	5,12	2,56	262,14	131,07	393,22	4.726,78
10.000	1600	1500	500	6.400	6,4	3,2	409,60	204,80	614,40	5.785,60
12.000	1920	1800	600	7.680	7,68	3,84	589,82	294,91	884,74	6.795,26
14.000	2240	2100	700	8.960	8,96	4,48	802,82	401,41	1204,22	7.755,78
16.000	2560	2400	800	10.240	10,24	5,12	1048,58	524,29	1572,86	8.667,14

13 placa bi bila kao obicna placa, ali se na nju ne bi racunali doprinosi vec bi se samo zbrajala u godisnji prihod koji bi postao najvazniji za sve one koji imaju dodatne prihode uz placu ili samo neke druge prihode. Najveca placa koja bi se zvala placa ne bi trebala biti veca od 16.000kn brutto, no to naravno nije ogranicenje prihoda vec bi se sve iznad toga zvalo bonus te oporezivalo na temelju godisnje. Ne bi bio nikakav problem raditi bilo sto. Moglo bi se pomagati nekom u kuci, okapati vrt, pisati knjige, naucne ili autorske radove ili tek dobiti bonus na placu. Mogli bi se usputno baviti turizmom, ili na mjesec dana iznajmiti svoj stan ili neobradeno poljoprivredno zemljiste. Bitno bi bilo samo izdati najobicniji racun sa osobnim potpisom i svim ostalim osobnim podacima. Svaki gradanin bi trebao na kraju godine predati svoju poreznu prijavu, osobnu ili zajednicku porodicnu, po vlastitom nahodenju.

Godisnja prijava prihoda ne bi bila tako jednostavna kao osobna za sam izracun, no koncepcijski bi ipak trebala biti svima jasna. Svi prihodi na jednu stranu, na drugu rashodi (svi racuni koje ste platili a nalaze se na listi priznatih troskova) kao i ono sto ste vec platili ako ste u radnom odnosu, zdravstveno, mirovinsko ili ako ste neko dodatno jos posebno ugovorili. Maksimum uplata za javno zdravstvo i mirovinsko dosegnut je kad se na godisnjoj razini izjednacite sa onim koji bi uplatili da ste imali najvecu placu od 16.000kn. Dakako ako je vas prihod na godisnjoj razini manji ne ni dosli do maksimalne uplate doprinosa, no za one koji imaju sansu vise zaraditi je to svakako stimulacija. Dakle na razliku ostaje jos samo platiti porez na godisnji prihod koji bi uvijek bio jednak porezu na dobit za poduzeca, dakle za sada 20%.. Tablica sa primjerom je na linku http://lunoprof.bloger.hr/post/hlebinska-placa-i-godisnji-prihod/17974447.aspx
Kad je ono sto nas svih najvise zanima objasnjeno dolazimo do formiranja drzavnog proracuna. Prvo mozemo pogledati koliko ce nas uopce raditi ako se drzavna i javna uprava restrukturira i ima maksimalno 210.000 zaposlenih sa prosjecnom placom prema gornjoj tablici od 10.000kn brutto, sto bi bi jednako danasnjoj placi bez dodatnih naknada i ostalih slicnih prihoda, (osim dnevnica koje sluze za pokrivanje troskova putovanja) koji se sada isplacuju jer oni nemaju smisla u ovoj koncepciji kad svaki gradanin ima pravo na kraju godine traziti povrat za porezno priznate troskove. Moja je pretpostavka da na zalost ne bi smjeli racunati sa vise od 1.060.000 zaposlenih na pocetku ovog procesa. Struktura zaposlenih po nacinu prihoda vidi se u tablici kao i brutto trosak zaposlenih u drzavno-javnoj sluzbi te svi netto prihodi. Prosjecna placa i broj zaposlenih je samo pretpostavka i nadam se da nije pogresna.

	broj zaposlenih	prosj. Brutto Placa	prosj. Netto Placa	brutto place godisnje	netto place godisnje
u javnim poduzecima i agencijama	150.000	10.000,00	5.785,60	18.000.000.000,00	10.414.080.000,00
bank. osiguranja priv. Financijski	250.000	14.000,00	7.755,78	42.000.000.000,00	23.267.340.000,00
realni sektor proizvodnja	450.000	8.000,00	4.726,78	43.200.000.000,00	25.524.612.000,00
	850.000
drzavni i javni sektor	210.000	10.000,00	5.785,60	25.200.000.000,00	14.579.712.000,00
ukupno zaposlenih	1.060.000			128.400.000.000,00	73.785.744.000,00

Ostali prihodi i rashodi drzavnog proracuna takoder bi se mijenjali. Zdravsto bi zadovoljilo prihodom rashode, sto je vrlo vazna stavka u socijalnoj drzavi. Ono gdje je velika proracunska rupa su izdvajanja za mirovine i invalidnine. No revizija mirovina bi vjerojatno smanjila troskovnu stranu, a invalide bi se trebalo tretirati jednako, bez obzira na koji nacin su dosli do svog statusa. Vjerojatno bi doslo do povecanja uplata u mirovinski sustav i sa ovako smanjenim brojem zaposlenih sa racuna godisnjih prijava poreza. Iz istog izvora bi se trebalo stvoriti dodatnih sredstava i na ime poreza.

Na linku http://lunoprof.bloger.hr/post/hlebinski-plan-prihoda-proracuna-/17973374.aspx je revizija prihoda koja bi na zalost smanjila iste za 13milijardi u prvoj godini, dakle na nekih 93milijarde ukupnog prihoda, ali bi u drugoj sto zbog vece zaposlenosti, sto zbog pokretanja gospodarstva ipak dogurala do 99milijardi. Jedan od razloga smanjenja bi se zasigurno dogodio zbog smanjenja PDVa na 20%, no to bi ubrzo donjelo vece prihode od raznh pozitivnih ucinaka na gospodarstvo, investicije, zaposljavanje, povecana potrosnja, dakle i veca proizvodnja. Ukidanje parafiskalnih nameta naizgled bi smanjilo prihodovnu stranu za skoro 3 milijarde, no pozitivni ucinak bi dalo na rasterecenju slaboprofitnih grana tj. industrijske proizvodnje i poljoprivrede, posebno rasterecujuci domaci proizvod. Vjerojatno bi omogucilo nekim granama prezivljavanje, a drustvu dalo vecu zaposlenost. Smanjenje tog prihoda bi dakle vodilo ka povecanju proizvodnje zbog konkuretnosti (manje cijene kostanja tih proizvoda) za domace trziste, ali i za izvozne proizvode.
Sto se tice rashoda, cini mi se moguce smanjiti troskove za nekih 29 milijardi. Na linku su navedene neke mogucnosti http://lunoprof.bloger.hr/post/hlebinski-plan-rashoda-proracuna/17973423.aspx . Strukturalnom reformom drzavne i javne uprave moglo bi se jako mnogo ustedjeti na nacin da se smanji broj zaposlenih, ali i da oni koji ostanu odraduju skoro sav posao koji te sluzbe moraju obavljati. Ukupno bi smanjenje moglo biti oko 6 milijardi. Vjerojatno bi se boljom i detaljnijom analizom moglo naci jos usteda jer bi manje zaposlenih uz veci ucinak znacilo i manje materijalne troskove, barem one obicne, od prostora do tekucih troskova vezanih za svako radno mjesto.

Prekid prakse subvencija trgovackim drustvima, sto je nuznost da bi imali stvarno konkurentno i sposobno gospodarstvo gdje su svi jednaki na trzistu donjelo bi novih 5 milijardi. A ukidanje raznih tuzemnih i inozemnih isplata pomoci jos 3,5 milijardi. Nema smisla pomagati u inozemstvu ako nemamo dosta ni za nas. Sto se tice domacih pomoci, povecanjem zaposljavanja bilo bi i manje potreba za bilo kakvim pomaganjem. Uostalom logicno je da svatko zeli imati dovoljno bez da mu se udjeljuje pomoc, a to je moguce samo ako se poveca zaposlenost i investicijama osigura plodno tlo, a to je opet moguce jedino smanjenjem poreza, sto znaci da bi ukidanje pomoci trebalo pomoci svima koji zele raditi i sami se o sebi brinuti. Oko 3 milijuna koje bi se dobilo ukidanjem donacija i pomoci imalo bi isti efekt kao i ovo zadnje navedeno.
Hlebinec je naracunal 29 milijardi moguce ustede na vecim stavkama. Mnogi bi na pocetku bili pogodeni, no mi nemamo toliko novaca za subvencije, donacije, pomoci jer jedva da mozemo skupiti i za ono sto moramo platiti, mirovine, zdrastveno i socijalno.

Ovakva revizija proracuna bi bila veoma 'sokovita' za mnoge, no to je jedina mogucnost da se sustav okrene naopako i da nam nakon dvije godine krene bolje. Prihod po planu 'Hlebine 22' bi u prvi tren iznosio 93,8 milijardi, a rashod 91,5 milijardi, dakle imao bi neku sansu opstati i razvijati se dalje u pozivu.

Na zalost nisam imala ( a i bilo bi previse posla) detaljno analizirati svaki prihod ili rashod, pa su naravno previdi itekako moguci. No princip mislim da je dobar i da jedino takav princip moze nesto promijeniti u drzavi podobnih, administarcije, birokracije, politicara i ostalih sluzbujucih poltrona bilo kojem vladajucem. Nadam se da bi ovakav pristup nakon prvotnog odbijanja ipak naisao na dobar odjek medu gradanima koji bi shvatili da se konacno moraju brinuti o sebi, ali da to sad i mogu. Jer ovakvom proracunskom prijedlogu nije jedini cilj izbalansirati prihodovnu i troskovnu stranu vec prvenstveno omoguciti ljudima da zaraduju za sebe i da od toga mogu zivjeti, a ujedno pri tome ocekivati da ce im sutra biti bolje ako se stvarno potrude. 

Na koncu, ideja je da drzava prestane skupljati novce od 'radecih' u prekomjernim iznosima da bi ih neki politicar po svom nahodenju dodjeljivao kao subvenciju, pomoc, donaciju tocno odredenima, onima koji su njemu vazni. Ideja je da oni koji zaraduju imaju za sebe dovoljno, a da daju visak. Ideja je da se sto vise ljudi radno aktivira, da sto vise ljudi aktivira svoju imovinu pa da tako radeci postepeno smanjujemo postotke izdvajanja za zdravstveno, pa za mirovinsku solidarnost, za sredisnju i lokalnu drzavu.. Ideja je da oni koji rade i oni koji investiraju budu zadovoljni i da imaju solidne prihode iz tih svojih aktivnosti.

Jos da netko sredi Javna poduzeca i dovede ih u neko profitabilno stanje, gdje bi nam bio kraj? Mozda u Hlebinama.... Gdje bi ubrzo proizvodilo barem 100.000 ljudi vise, a 'debeli sarani bi leteli zrakom, sam bi trebali najti 'Generalice' da sve to narede kak je narisano, lepim slovima i pisano'.






Luna

.