Nije ideologija ni ujedinjenje, vec proizvodnja

Mi, kao drzava i kao gradani mozemo sami, a mozemo i unutar EUa prezivjeti godine koje slijede, ali ako nastavimo sa dosadasnjom politikom i nacinom zivota dozivjeti cemo kolaps neovisno o tome.
Mi kao drzava i kao gradani mozemo odabrati lijevo ili desno, no ako ne promijenimo nacin razmisljanja i ako ne promijenimo nacin funkcioniranja drzave necemo izbjeci kolaps.

Zacudujuce je koliko smo se otudili od najobicnijeg zivota, svatko u svojim snovima o potrebama, javnim i osobnim, zeljama i prohtjevima koje uglavnom veze nemaju sa mogucnostima. Zacudujuce je koliko su nas te zelje i samodopadnost odvele daleko u politickom promisljanju da danas mozemo na prste prebrojiti one koji se politikom bave, a jos uvijek znaju gdje su, tko su i sto su realne mogucnosti. 

Traziti rjesenje u ideologiji, socijalizmu ili kapitalizmu, EU integracijama ili bez njih, nacionalnom identitetu i svim ostalim dnevno politickim zanimacijama i preokupacijama nece donjeti nikakav pomak od dosadasnjeg puta u propast jer tu nije rjesenje niceg. Nista od odabranog nije ni bolje, ni losije od ostalog niti nudi ikakvu drugaciju buducnost od ove koju imamo.

Najjednostavnije stalno preskacemo. Valjda zato sto je najteze. Mi moramo poceti proizvoditi i od toga zivjeti. To je osnovno sto nas treba preokupirati, a time se nitko ne bavi. Kad to odlucimo onda mozemo sloziti uvjete u kojima ce to biti moguce.

Uvjeti nisu komplicirani, no opet su teski. Mi naprosto moramo citavu potrebnu administraciju drzave dovesti do minimuma potrebnog. Ne moze poduzece sa 10 zaposlenih funkcionirati kao koncern, imati sve sluzbe, odjele i gomilu formulara redovno ispunjavanih. Odnosno moze, ali tada na deset proizvodno zaposlenih mora postojati jednako toliko administracije. Upravo to smo napravili, prvo kopirajuci sustav iz Jugoslavije sa gomilom administrativnih propisa, a zatim iz EU pravilnika i normativa. Na sve to smo nadodali citavu gomilu onih koji su uhljebljeni kroz takve sustave, vjecno tamo, izgleda nepromjenjivi.

Ako ikad neka politicka opcija "Zdrave pameti" dode u poziciju vladati, prvo, odmah, u trenutku dolaska na vlast treba proglasiti nevazecim 50% propisa i zakona koji su bez svrhe i opterecujuci, zatim raskinuti sve ugovore i otpustiti skoro sve zaposlene u drzavnoj i javnoj sferi.. Nakon toga bi bilo nuzno postici opci gradanski dogovor sto je Javno vlasnistvo i sto je Javni interes. To ne bi trebalo biti tesko kod odredivanja vecine prioriteta. Voda, Zrak, resursi, zdravstvo, skolstvo, komunikacije, infrastruktura. I to je to. Dalje nema. Sve ostalo ostaviti trzistu bez protekcija. Neopterecena drzava, prosta i jeftina mala drzava, niski porezi morali bi biti sasvim dobar stimulans za rad. Jednostavni i postojani zakoni, jasni i bez protekcionizma raznih kasta ovoga i onoga takoder su stimulans za proizvodnju.  Naplaceno porezom koristiti za odrzanje javnog zdrastva i skolstva, ostale resurse naplacivati razumno i sa postovanjem voditi.

Na odgovornosti vodecih i zaposlenih u drzavnom i javnom inzistirati uz ostre represivne mjere za pronevjeru i kriminal. Neukost ili nesposobnost onih koji preuzimaju takve poslove rjesavati brzo, smjenom, a za zaposlenje traziti osobni financijski polog kao garanciju izrecene osobne sposobnosti. Javne usluge, zdravstvo, skolstvo, kulturu odrediti u skladu sa mogucnostima drustva.

Kad se odlucimo da je rad i postojeca imovina osnov naseg drustva dobiti cemo prvu sansu da od nase drzave napravimo ugodno okruzenje za zivot.

Rjesenje nije ni u socijalizmu ni u kapitalizmu, ni u EU ni van nje. Vec iskljucivo u nama koji moramo poceti proizvoditi stvarne vrijednosti i na temelju njih zivjeti. Resurse imamo, bar za sada, u dovoljnoj kolicini. Do kada cemo i mi i resursi biti u stanju iz kojeg se moze jos uvijek isplivati ne znam, ali sam sigurna da kao drustvo i kao drzava nemamo jos puno vremena.

.