Sto zelimo djeci?

Kad ste zadnji put citali price i bajke za djecu? Sjecate li se koje iz djetinjstva? Mozda Male Sirene?
One djevojcice ribice koja je nacas pomislila kako moze sve sto stvarno jako zeli. Kako je cijeli svijet njezin ako se dovoljno trudi. Kako se ljudi vole i paze. Jeste li svom djetetu ili nekom drugom mozda poklonili knjizicu sa tom bajkom?

Recite mi, sto ste mu htjeli time dati? Koju pouku prenjeti? Da li ste ikada stvarno razmisljali o sadrzaju price koju preporucate nekom djetetu, svjetski poznate price, svjetski poznatog pisca? Ili je ta "svjetskost" bila sasvim dovoljna da ne razmisljate?

Mala Sirena je za mene jedna prestrasno deprimirajuca prica, nesto sto spada u vrlo ozbiljnu i tendencioznu literaturu sa losom porukom djeci ili prikazom stvarnog zivota ako krenete zeljeti vise, ako imate snove ili neke svoje ideje. Meni prica kaze kako je potpuno krivo misliti da se treba truditi, zeljeti i pomuciti da bi ostvarili snove. Kako je krivo spasavati neznanca. Kako sredina u kojoj zivimo nije nasa ograda, kako smijemo nekaznjeno izaci. Da smijemo voljeti i one razlicite od nas. Da smijemo sanjati i truditi se ostvariti svoje snove. Da ne smeta sto smo razliciti ako se volimo i postujemo. Meni prica kaze da svi koji ikada pomisle izaci iz okvira u kojima su rodeni mogu ocekivati veliku bol pri svakom koraku u novom, odabranom i zeljenom svijetu. Meni prica kaze kako nov svijet neminovno nosi sa sobom nijemost i potpuno nerazumijevanje nove okoline. Da cemo biti izdani. Da cemo sagorjeti zato sto smo zeljeli, trudili se i voljeli. Da ce svatko tko pokusa postati tek pjena na valovima.

Ona koja udara u hridi, rasprskava se u stotinama kapljica nestajuci na nepoznatim stijenama tog drugog svijeta kojem nikad nismo ni smjeli pomisliti da pripadamo, a oni koji jesu nestali su na njegovim obalama u zaborav.

Da li ste sada jos uvijek sigurni kako zelite nekom djetetu pokloniti ovu pricu? Ako jeste, koja vas misao na to tjera?

Ne vidim razlog djeci prenositi krive poruke. Ne mislim da ih treba cuvati pod staklenim zvonom i u nepoznavanju stvarnog svijeta. No da li im treba dok su jos mali ubijati svaku nadu kako treba biti dobar, zeljeti, truditi se i pokusati? Da li im treba dok su mali razbiti bas sve iluzije o razumijevanju, toleranciji i prihvacanju razlicitog? Pa ja mislim da ne. Jer cemo im ubiti snove i sprijeciti ih u pokusaju odrastanja. U pokusaju da budu svoji ljudi, ali dobri ljudi, tolerantni, vrijedni..

Naprosto nije logicno ocekivati toleranciju, trud, ideje, mastu kod onih kojima je vec u djetinjstvu jasno receno:

OSTAVITE SVAKU NADU VI KOJI ULAZITE

Ne shvatite me krivo, ali djeci treba dati nadu da zivot nije los i da moze biti bolji ako se stvarno trude. Na zidove i prepreke ce zasigurno naici, no kako mislite da ce ih preskociti ako ste se pobrinuli od malih nogu objasniti im kako su ograde nepremostive?






ps

Ovaj dnevnik je pisan potaknut rjesenjem MZOSa o prikladnosti animiranog filma Petr Ginz za djecji uzrast. Ja ne mislim da je to film za djecu, kao sto ni ova bajka nije za djecu, vec za odrasle ili barem vecu djecu uz roditelje kao oslonac i sigurnost od strahota. Film o Petru Ginzu kaze kako mozete biti dobri, pametni, talentirani ali to nikako ne znaci da nece doci neki zlocesti ljudi koji ce vas ugusiti plinom samo zato sto ste razliciti. To odraslima kazuje svu stravu Holokausta, no djeci moze znaciti da nista sto dobrog rade, nikakav trud ni talent ne moze sprijeciti zloceste i razlicite (vjerom ili nacijom, bojom koze ili ociju) ljude da ih uniste, muce i ubiju. Cemu se onda truditi, mozda ce se poneko dijete upitati? Ili zasto bi tolerirao razlicite kad ni oni ne toleriraju drugacije (mene)? Ne vidim nikakvo promicanje tolerancije prikazivanjem ovakvih filmova djeci, vec samo obrnuto. U biti ne vidim da su to djecji filmovi i cini mi se potpuno krivo filmove za odrasle, ozbiljne i teske filmove za odrasle, sa dobrom porukom za odrasle samo zato jer su animirani proglasavati djecjim. Djecja percepcija nije odrasla percepcija i nije za ocekivati onu reakciju koja ce se javiti kod roditelja koji ce u djetetu mozda uspjeti vidjeti covjeka kojeg treba stititi. No sasvim je logicno ocekivati djecju traumu ili negativnu reakciju na trud i rad, pazljivost i plemenitost jer ti nista ne pomaze da te razliciti ne utuse. Uz dodatni antagonizam prema razlicitom.

Malo vise paznje i razmisljanja od nadleznih institucija ne bi skodilo, a mozda i pokoji savjet psihologa (moze i meni ako grijesim). I promotorima ne bi skodilo malo vise paznje prema najmladima. Ne informiraju se najmladi o Holokaustu tako da im se ubija nada u zivot i razlicito i sve ostale ljudske vrline jer ih i ovako i onako ceka grozan kraj ako su ili ako dodu "drugaciji".

Luna