Sonja Savic ili Stvarnost jedne generacije

Tekst intervew-a je prenesen sa portala Tacno.net.. u spomen na Sonju Savic.. Tako je istinit da boli, cini mi se kako tako nevjerojatno tocno opisuje tu neku nasu generaciju.. Generaciju izgubljenih individua koje su samo tada funkcionirali kao vece drustvo. Generaciju koja je jedinu slobodu zivljenja dozivjela 80tih jer nam nista posebno od imovine nije trebalo, drzava nas se odavno odrekla kao svoje buducnosti, a mi smo se ipak grcevito i bjesomucno zabavljali i od zivota stvarali igru. Ova prica je uglavnom iz Beograda i sa kulturne scene, no nista drugacije nije bilo ni u drugim zivotima ni u drugim gradovima.. Naprosto generacija koje su se sve drzave odrekle.. Smijesna svjetska domaca generacija koja nikad nije imala ni svjetsku ni domacu drzavu..  ali je bar jedno vrijeme imala samu sebe.. Zivot kao igra.. koja se ipak nije kao takva uspjela nastaviti. Drzava je izdala pojedinca, a samo 80tih su ti isti uspjeli zivjeli kao drustvo najmanje taknuti drzavom koja ih je zabranila. Valjda su to poklonjene godine drustvenim individualcima dok su se oni na vrhu spremali na jace i represivnije sasvim politicko odredenje nasih zivota. Kontrolirano, usmjereno, neslobodno. Kolektivni um pod strogim vodstvom politicara. Zivot ipak nije ostao igra jer su kao i uvijek, divlji istjerali pitome, a fizicki jaci uspjeli utisati slobodne umove. Pogotovo u njihovom druzenju, u drustvu individua koje su svaka za sebe drustvo jednako kao i djelic drustva koje jedan drugog ne zeli porobiti. Nedopustivo ponasanje, kazu.. U svakom slucaju, zivot nije ispao igra, a generacija 80tih odavno je izgubila bitku i sve drzave svijeta.

Za mainstream i prosječne gledatelje bila je to skupina besprizornih koja je značila propast, ali kasnije, bez nagrada, priznanja i stalnih prihoda, Sonja Savić je vjerovala da je za nju avangardna umjetnička scena bio jedini put vrijedan življenja. Prisjetimo se ulomaka iz intervjua sa Sonjom Savić u kojem govori o vremenu i nestajanju generacije umjetnika s predumišljajem od strane države. Upravo je svojim stavovima stavila točku na I svim nedoumicama prošlog vremena i sa hrvatske i sa srpske strane, svidjelo se to nekome ili ne.


Godine kada ste odrastali zovete "nesretne osamdesete".

- Od početka svijeta je tako da dok god stvarnost oko sebe ne ugledaš kao apokalipsu nisi odrastao. Možda je generacija 80-ih prijevremeno odrasla. To je čudna generacija koja je mladost doživjela na sasvim drugi način nego generacija prije i poslije nje; zahvaljujući inter- rail putovanjima u inozemstvo, dobrim komunikacijama među gradovima na relaciji Ljubljana–Zagreb–Beograd i radu muzičkih i kazališnih izvaninstitucionalnih skupina. Mnogih od tih ljudi više nema, ali mi smo se tada, bježeći od stvarnosti i tuge - dobro zabavljali. Uspjeh 80-ih u tome je što je stvorila veselu srednju klasu koja je na trenutak zaboravila na politiku da bi se onda u 90-ima sve srušilo.

Zašto je ta generacija bila nesretna?

- Zato što, objektivno rečeno, nije imala budućnost i mi smo htjeli sami da je stvorimo. Svi smo mi prošli ozbiljne škole, ali niko od nas nije htio biti ni lažni ekonomista, ni lažni pravnik, ni lažni političar – niti lažac uopće. Mi smo hteli da se bavimo našim stvarnim emocijama i da kroz te kreacije izazovemo neki bunt. Najbolje je da se pogledaju umjetnički radovi iz tog perioda - ako nisu spaljeni – i onda će se shvatiti zašto smo bili nesretni. Shvatili smo težinu lažne države.

Stvarnost oko vas doživljavali ste kao laž?

- Apsolutno. Filmski rad Joce Jovanovića "Zdrav i mlad kao ruža", nevjerojatno moderan film iz ranih sedamdesetih, upravo govori o tom problemu individualca koji je bio zakonom zabranjen. U tom smislu mi smo koristili underground - haustore i zavučene rupe, okupljali smo se po nevažnim mjestima dok "ozbiljniji" ljudi iz iste generacije nisu shvaćali šta se događa. Naći rupu u mapi vremena i u nju uskočiti shvatili smo još sa 14 godina. Rasli smo sa uvjerenjem: država je izdala pojedinca. Danas kada bi ljude pitali koji je bio slogan europskog studentskog pokreta krajem šezdesetih, teško da bi znali odgovore. E pa pošto je država izdala pojedinca divno je da se grupa nekih pojedinaca uspjela povezati: te mlade ljude mogli ste prepoznati po krombi kaputima i po koraku. Oni kao da su plesali po zemlji i kao da su hodali po vodi. Bili smo potpuno izgubljeni, a naša inicijacija nije bila spontana već intuitivna.

http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=19211#.UFSghZ4T90M.facebook