Povratak u proslost

Da li razmisljamo o sutra? Situacija je takva da vecina gradana razmislja iskljucivo o danas, o rasporedu snaga izmedu zore i mraka, a po noci sanja sve sto bi htjela imati. Poduzetnicki gledano nije to bas neka klima u kojoj treba zivjeti i raditi.
Danasnja politika uspjela je ono sto ni jedna prijasnja hrvatska politika nije, vecina trazi buducnost u proslosti. U nekom vremenu kad je egzistencija drustveno sutljivom drustvu i neambicioznima znacila ispunjenje svih zelja. Drzava je bila ta koja se brinula o krovu nad glavom, radnom mjestu, nekoj sici, skoli, vrticu i doktoru.. Do mjere potpunog odsudstva razmisljanja o tako obicnim stvarima ikad. Do mjere da je samo mogucnost promjene sistema dovela vecinu do misljenja kako su mogli sve da nisu sputavani drzavnom brigom o sebi. Do gomile princeva i princeza koji su jedva docekali mogucnost da uzmu stvar u svoje ruke i krenu u predodredeni kraljevski zivot.

Danas imamo budenje. Nekako su svi princevi sisli sa bijelih konja u svojim glavama, a ni magarce nemaju vise pored. Princeze shvatile da ih ne ceka zivot na beckom dvoru, a da su dvorske lude davno zaposjele kraljevinu. Oni najsnalazljiviji, oni u koje svi gledaju ocekujuci nesto sto zele cuti, smijesno i veselo, obecavajuce.

Ima vec skoro deset mjeseci kako imamo novu Vadu, Kukuriku Vladu. Vladu koja je dosla kao posljedica precestih orgija svojih prethodnika veselih klaunova. Birali smo dakle one koji ne orgijaju. Birali smo ozbiljnu Vladu koja 'valja' ozbiljne floskule i na ministarska mjesta ne stavlja smijesne neznalice, vec zalosne klaunove navikle zivjeti na dvoru.

Hrvatska danas je depresivna drzava u kojoj se uvodi red. Tako bar kazu. Naravno da nije zabavno, red nikad nije zabavan. No ni depresija ako dulje traje ne daje inspiraciju za neka profinjena djela, vec samo jos vecu depresiju. Zalosni klaunovi nas zato planski vracaju drzavi kao majci. Naoko nevidljivo, ali ipak vrlo odlucnim koracima. Tuzan narod zivnuti ce kad se pojavi tracak nade u reinkarnaciju majke. Desiti ce se to sasvim podsvjesno, bar kod vecine onih kojima je jasno da su se zeznuli i da kraljevskog roda nisu nikad bili ni rodeni, ali ni usvojeni. Ne razumijem zasto ce mnogi od njih vjerovati kako ce im drzava biti dobra majka, ali tako ce biti. Sve vise mi se cini da 'kukuriku put' za kukurikavce nije nimalo besmislen. Dapace, izgleda sve vise jako dobro promisljen jer ce se oslanjati na najnize ljudske strasti i zelje. To je oduvijek uspijevalo. A zelje su programibilne.

Tako ce nasa nova Vlada nakon sto je izbrisala nadu svakom tko se nasao, a onima koji su mozda htjeli uci zalupila vrata pred nosom, planirano i ciljano krenuti uskoro u svoj novi ciklus. U ciklus ostvarenja nocnih snova vecine gradana. Brige drzave o njima. Javnim i drzavnim investicijama. Jedinim investicijama. Jedinim bogom kojem ce se svi klanjati, Vladi i Drzavi. Dva, tri Obrovca, ponesto javnog prodanog ispod cijene, bas kao sto se u stara dobra vremena izvozilo.Dovoljno za par godina.

Raspolozenje od zore do mraka ce se popraviti i vecina ce nakon konacno prospavane i besane noci naci svoje zivotne snove, kruh i vodu svaki dan. I tako par godina.

To sto nakon sto se potrosi sav kruh i voda, mogu svi takvi zaspati nece ih previse brinuti, jer to je upravo ono sto vecina danas sanja, da se drzava o njima brine, a da oni mirno spavaju. Ostali ce put pod noge. Tamo gdje se drzava nece tako jako brinuti o njima.