Modern Slave

Tolike konvencije me izluduju. Mnogi misle kako postoje uvrijezena pravila za sve, kako se poodavno zna sto je ispravno, a sto ne. Kako se zna sto je moguce, cemu treba teziti, kako treba zivjeti. Sto je realno, a sto samo tlapnja neralnih dusa...
Naravno da postoje dobre konvencije. Ostvaruju osjecaj ugodnog u drustvu i druzenju nepoznatih i manje poznatih. Pristojnost, pazljivost, kako pozdraviti, kako jesti. Neke sveopca pravila koja se ne ticu intelekta i emocija. Neki zakonik koji omogucava ugodnu komunikaciju medu neupoznatima. 

Oko mene, primjecujem, mnogi se trude svoje misli i zelje prilagoditi pravilima. Ne sjete se kako su ta pravila u nekom trenutku postavljena, prije toga ih nije bilo. Znaci nisu vrijedila, nitko nije znao da nesto je, ili nije moguce ili je u redu. Prije nego se pravilnik postavi imamo izbor, a kad netko (a zasto bi taj bio u pravu?) oformi neku konvenciju ispadne kako vise nemamo mogucnost izbora. Ili mozemo biti nekonvencionalni, no istovremeno tim odabirom postajemo dijelom asocijalni ili pomalo ludi. Ljudi sami sebi stvaraju ine okove postujuci necija pravila, ne obaziruci se na sebe i okolnosti. Postujuci proglasene autoritete bez promisljanja o svrsi i smislu proglasa.

Imamo sposobnost stvaranja, imamo sposobnost razmisljanja i zakljucivanja. Mozda mozemo upraznjavati tako neke cudne ljudske karakteristike i pri tom uzivati. Nekoristenje vlastitih potencijala nas unistava. Baterije se stajanjem polako prazne i pokretacka energija postaje slabija, sve do potpune nemoci. Takav toksicni otpad ostaje u nama, trujuci nas permanentno. Mozda ono sto je sad pravilno nece biti ispravno nakon nekog vremena. No to nikad ne bi znali da su se svi oduvijek drzali samo pravilnika. Zasto unaprijed krenuti negativno prema i naizgled alternativnom, "nepravilnom"? Zasto uopce biti negativan? To unistava svaku sposobnost upijanja i stvaranja. To nas sprecava da budemo ispunjeni. Ponavljajuci ono sto znamo, ne dopustajuci sebi izlete vrtimo se u krug, potpuni, zatvoreni krug. Sami sebe uznicimo u svoju malenkost bivajuci time manji od onog sto mozemo biti. Ucestalost te pojave je zabrinjavajuca. Proizvodi sveopcu depresiju. Previse ljudi sputanih samim sobom cine kupolu jada, pritisak zraka i nemogucnost radovanja. 

Probudite se i pocnite sanjati. Sunce je jos uvijek tu negdje. I kisa pada stvarajuci duge. Razne, za svakog poneku. Na svim stranama, samo se osvrnite oko sebe i krenite. Nadite bar jednu "svoju" kupolu, kupolu u bojama vase duge. Zrak ce biti laksi, vase noge brze, a mozda naide poneki pas. Nastani se pored vas i ostane zauvijek. Ako ikada osjetite da kupola mijenja boje u rutinske, ako ne budete mogli osmjehom popricati sa cetveronoznim cuvarkucom krenite dalje, trazite novu, samo vasu dugu. Ima dovoljno boja za sve. No treba ih zeljeti. I truditi se jako. Ili cete na kraju zivota imati samo uznicke uspomene.

Realnost je subjektivna, proizvod je nase percepcije nas samih i svijeta oko nas. Mnoge nemoguce stvari postaju vrlo realne ako ih jako zelimo i trudimo se. To nije bijeg od sadasnjosti, to je bogatsvo zivota. Bez htijenja umiremo zivi. Na kraju nemamo sposobnost upijanja sunce ni kise, duge se vise ne stvaraju. Nestanemo rastopljeni jadnom otopinom. Snovi ostaju davno rasplinuti, zaboravljeni u nekoj mladosti.

Probudite se i pocnite sanjati. Svaka realnost je san i svaki san je realnost.




Luna