subota, 12. veljače 2011.

Drzava, sloboda, strah

Demokracija jest sloboda, kako je prvobitno zamisljeno. Sloboda suodlucivanja vlastite sudbine. Socijalna drzava je jedan od proizvoda demokracije. No taj proizvod je izgleda promjenjiv. Demokratske drzave su sve manje socijalne, a oni koji su demokratski odabrani sve manje sposobni brinuti se o svom Polisu. Socijaldemokracija je postala Utopija razvojem samog demokratskog drustva. No drustvo evoluira, stvari se mijenjaju i slazu, ponekad urednije, ponekad kaoticnije.
A strahovi? Pa i oni se mijenjaju. Strah od slobode je proizvod razvoja danasnjeg drustva. Narocito u drzavama kao nasa, sa populacijom nedovoljno sazrelom, nedovoljno sposobnom boriti se vlastitim strahovima, sa vlastitom slobodom. Imam osjecaj kako nam je Sloboda poklonjena, pa su je nedavne prethodne generacije nedovoljno cijenile. Ono sto se ljudima cini jeftino uglavnom odbacuju kao nevrijedno, kao samo po sebi razumljivo. Najlakse je sebe promatrati kao bogomdano, zasluzno bice pa primati "slobodu" kao sasvim prirodnu i razumljivu stvar, kao poklon, ne shvacajuci njenu pravu bit. Drzavi je najlakse dijeliti "fake slobodu", zadovoljavajuci tako nezasitnost mase za poklonima.
Hrvatska, (a mogli bi cak reci i tranzicijska, balkanska ili istocna) demokracija danas, sto je to u svojoj stvarnoj posljedici? To je gomila "kvazi slobodnih" gradana koji nisu sposobni odlucivati o svojim demokratskim slobodama. Ruzna izjava, zar ne? No na zalost istinita. Konzumerizam potrosackog drustva zamijenio je uzvisenu socijaldemokraciju, kao osnovnu ideju drzavotvorne demokracije, pa je ona, kao takva izgubila svoj stvarni smisao. Kaoticnost drzave i njene demokratski odabrane vlasti danas, posljedica su neslobodnog pojedinca. Individue koji sam za sebe nije sposoban spoznati svoje strahove i sa njima se izboriti. Drzava koju vode "konzumeristicki" (potrosacki ili populisticki) politicari nudi bas ono sto je narod trazio, lazne slobode i lazne strahove. Sve je stvar ponude i potraznje. Vise vrijedi strah koji je lakse prihvatiti jer ima vece trziste. Dakle, postujuci suvremene prilike politicari nude bas to.. BORBU PROTIV NE PRIMARNIH STRAHOVA, onih lako shvatljivih izgubljenom, neslobodnom pojedincu. I tako bivaju odabrani. I tako ostaju na vlasti.
Sve dok onaj iskonski, egzistencijalni strah ne ispliva na povrsinu pojedinca. Vec sad navikao na lagodan zivot, zivot sa zanemarenim stvarnim strahovima, pocinje traziti slobodu od tog velikog egzistencijalnog straha. No previse se uljuljkao, drzava (drzava je vlast, ne teritorij) je takoder vec uljuljkana, naviknuta mijenjati istinske strahove sa imaginarnim. Toliko vremena lagajuci druge Vlast takoder snosi posljedicu. Uvjerila je i sebe da su jedini vazni strahovi oni imaginarni, laksi. 
Nastaje kaos. To je ono sto sada imamo. Isprepadanu demokraciju. Demokratski odabranu vlast nesposobnu brinuti se o nesamostalnim demokratskim subjektima, biracima. Drzava je (POLIS) izgubila svoj smisao. Nacionalna drzava jos vise. I sto radimo? Umjesto da se okrenemo Individui, samima sebi, lociramo svoje stvarne i realne egzistencijalne strahove, bjezimo od sebe trazeci jacu i vecu vlast koja ce nas dovesti pod okrilje jaceg Polisa, socijalno orijentirane drzave, naprosto ne razumjevajuci da je to proslost. Evolucija nosi svoje pobjednike i izumrle vrste. I one koji zivotare stoljecima lagano odumiruci, tek malo promjenjeni.
Kao sto covjekova stvarna sloboda nije bila Jugoslavija, tako to nije ni Hrvatska. Tako to sutra nece biti ni Ujedinjena Europa. Ni socijalizam, ni kapitalizam, ni neoliberalizam kao politicke odrednice cija moda se periodicki mijenja ili samo odlazi.

Slobodu mozemo doseci tek kad budemo spremni suociti se sa istinskim osobnim strahovima. Posljedica toga je slobodna individualna egzistencija, zivot lisen nesigurnosti, materijalne ili intelektulne. Ako poradimo na svojim strahovima i oslobodimo se Straha od slobode imamo neku sansu od drzave napraviti demokratsku tvorevinu. To je jedini nacin da izaberemo najbolje medu sobom, one Slobodne od vlastitih strahova neegzistencije, neuspjeha, nemoci.. one koji su dosegli osobnu slobodu. Demokratsku drzavu gdje ce sama vlast biti lisena straha od neuspjeha, i kao takve sposobne se brinuti o subjektima koji su je odabrali na demokratski nacin.
Ni nacija, ni drzava, ni ujedinjene drzave, kao ni jedan politicki pokret, ne garantiraju slobodu covjeka.
Sto je covjek vise osloboden strahova, to je vise Slobodan.
Sto je vise ljudi slobodno, to je svrha drzave bliza svojoj prvobitnoj zamisli. Socijalnoj drzavi koja se brine za svoje slobodne gradane.
Sto se drzava vise brine za svoje gradane, oni imaju manju potrebu brinuti se za svoju materijalnu egzistenciju.
Kad se gradani oslobade straha od neimastine, ostaje im mnogo vremena za borbu sa intelektualnom egzistencijom.
Pronaci svoju svrhu je teska borba, na koju su mnogi potpuno nespremni.
U nedostatku sposobnosti boriti se vlastitim strahom, trazimo fake strah. Populisticki politicari dolaze opet na svoje. Neslobodni gradani pronalaze svrhu ujedinjeni u borbi sa fake strahovima.
Nestaje demokratska drzava jer njom vladaju populisticko-potrosacki politicari odabrani od potrosackog drustva.
Strah od materijalne neegzistencije ponovo se rada. Drzava se prestaje brinuti o nama, prestaje biti socijalna. Zatim nestaje jer vise nije demokratska. Nastaje manja ili veca, privremeno nas rjesavajuci strahova. Dajuci nam Fake Slobodu.
I onda opet ispocetka..
CATCH 22, zar ne?
Ne, nije. Ako istinski razmislimo, nije. Jer Kvaka je u Slobodi od straha, koja krece od Individue. Ta Kvaka naprosto ponistava Strah od slobode i sve dobije svoj smisao, a Covjek i  Drustvo, humanost.

1 komentar: