petak, 11. veljače 2011.

Sloboda od straha ili Strah od slobode?


Zygmunt Bauman .. intervju .. zanimljivi izvadci kao podloga za razmisljanje

Sloboda od straha ili Strah od slobode?

Država je danas sve manje sposobna i voljna svojim subjektima obećati egzistencijalnu sigurnost. Tu sigurnost je Franklin Delano Roosevelt nazvao "sloboda od straha" kad je pozivao na uvjerenje da je "jedina stvar koje se moramo bojati sam strah". Zadatak osiguravanja egzistencijalne sigurnosti, dobivanja i očuvanja legitimnog i čovjeka vrijednog položaja u društvu i izbjegavanje opasnosti od isključenosti u naše vrijeme sve više se prepušta sposobnostima pojedinaca. A to znači preuzimanje ogromnih rizika i muke strašne nesigurnosti.
Strah koji su demokracija i njezin potomak, socijalna država, trebale iskorijeniti, vratio se i osvetio. Većina nas, od dna do vrha, danas se boji prijetnje, iako neodređene i nesigurne, da ćemo biti isključeni, prepoznati kao nesposobni za suočavanje s izazovima, da će nam oduzeti poštovanje i poniziti nas.
Na tim raspršenim i zamagljenim strahovima koji prožimaju današnje društvo, političari i potrošačka tržišta dobivaju svoj kapital. Distributeri potrošačkih dobara i usluga svoju robu oglašavaju kao odštetu za u trbuhu usidren osjećaj nesigurnosti i nejasne opasnosti. Populistički pokreti i populistički političari preuzimaju zadatke koje je napustila oslabljena i srezana socijalna država i koje su u velikoj mjeri napustili i većinom već bivši socijaldemokratski pokreti. U oštroj suprotnosti sa socijalnim državama, države koje su ih nadomjestile trude se da se strah proširi, a ne umanji. Prije svega šire paletu opasnosti koje se mogu vidjeti na TV-u i s kojima se države zatim galantno bore, suprotstavljaju im se i pred kamerama brane narod.
Kvaka je u tome da su opasnosti, koje najspektakularnije i najintenzivnije prikazuju mediji, rijetko - ako ikad - one opasnosti koje počivaju u korijenima opće tjeskobe i straha. Bez obzira na to koliko su države uspješne u suprotstavljanju opasnostima koje oglašavaju, stvarni izvor prestrašenosti, vrebajuće nesigurnosti i socijalne ugroženosti - taj prvotni uzrok straha koji je imanentan modernom kapitalističkom načinu života - ostaje netaknut, a ako se s njim što i događa, uglavnom postaje sve jači.
Bojite li se da bi stalni europski dijalog mogao ugroziti opstanak europske zajednice? U predavanju ste upozorili da dijalog u sebi ima "ugrađenu" sposobnost da sam sebe zatire.
Biračko tijelo ocjenjuje političke vođe, sadašnje ili one koji tek dolaze, po tome koliko ozbiljno nastupaju u "utakmici za sigurnost". Političari pokušavaju nadmašiti jedan drugoga obećanjima o tome koliko oštro će se obračunati s krivcima za nesigurnost - stvarnim ili potencijalnim, a najradije s onima koji su blizu, nadohvat ruke, i s kojima se moguće boriti i učinkovito ih dotući.
S druge strane slovenske granice Forza Italia ili Lega dobivaju izbore obećanjima da će zaštititi radišne Lombardijce od toga da ih opljačkaju lijeni i spori Kalabrezi. Osim toga, obećavaju da će oba plemena zaštititi od pridošlica iz stranih zemalja koje ih živo podsjećaju na nesigurnost i neozdravljivu krhkost vlastitog položaja, te da će sve glasače štititi od napasnih prosjaka, skitnica, bezobzirnih ljudi, agresivaca, nasilnika, kradljivaca automobila i, naravno, "uobičajenih osumnjičenika" - Roma. Kvaka je u tome da najveće prijetnje dostojnom životu, dignitetu i dakle demokratskom životu proizlaze iz onoga što nije imenovano.
Naravno, postoje razlozi zbog kojih rizike, kojima su demokracije trenutno izložene, možemo barem djelomično pripisati vladama država koje grčevito traže načine za legitimiranje svog prava na vladanje i zahtjeva za disciplinom. Države napinju mišiće i pokazuju čvrstu odlučnost za opstanak bez obzira na - stvarnu ili potencijalnu - prijetnju ljudskom tijelu, umjesto da, kao što su to radile prije, zaštite društvenu korisnost svojih državljana, njihov pojedinačni položaj u društvu i zaštite ih od isključenosti, oduzimanja poštovanja i ponižavanja.

Laurent Bonelli je nedavno uveo izraz "liberticid", koji označava kombinaciju novih dalekosežnih ambicija države te osjećaja nemoći i nezainteresiranosti državljana
Kažem "djelomično" zato što je drugi razlog za ugroženost demokracija nešto što možemo nazvati "istrošenost slobode". Iskazuje se u mirnoći s kojom većina nas prihvaća proces ograničavanja teško izborenih sloboda, prava na privatnost, na obranu pred sudom, na to da se pretpostavlja da smo nevini dok nam ne dokažu krivicu. Laurent Bonelli je nedavno uveo izraz "liberticid", koji označava kombinaciju novih dalekosežnih ambicija države te osjećaja nemoći i nezainteresiranosti državljana. Nedavno sam na televiziji gledao tisuće putnika koji su zapeli na britanskim aerodromima zbog još jedne "terorističke panike". Letovi su bili otkazani nakon objave da je otkrivena svjetska urota u kojoj će pokušati raznijeti avione u zraku "neizrecivo opasnom tekućom bombom". Tisućama ljudi koji su bili prizemljeni zbog otkazivanja letova, uskraćeni su odmori, zakasnili su na poslovne sastanke, obiteljske susrete. Ali nisu se tužili! Nimalo. Nisu se tužili ni kad su ih njuškali policijski psi, kad su ih zadržavali u beskonačnim redovima za sigurnosni pregled, kad su bili podvrgnuti tjelesnim pregledima koji bi za njih u normalnim okolnostima bili krajnje uvredljivi. Dogodilo se upravo suprotno, bili su veseli i blistali su od zahvalnosti. Nikad nismo bili tako sigurni kao što smo danas, ponavljali su. Zato smo zahvalni našim vlastima za njihovu pažnju i što tako dobro brinu o našoj sigurnosti!
Pojam "ljudskog prava" koji je nadomjestio zamisao teritorijalno određenih prava, odnosno prava koja proizlaze iz pripadnosti, na kraju krajeva je pravo na "biti drukčiji". Odnosi među različitim kulturama nisu više vertikalni, već horizontalni. Nijedna kultura ne može od druge zahtijevati podložnost, poniznost ili podređivanje zbog pretpostavljene veće vrijednosti ili "naprednosti". Ljudi danas ulaze u različite, ne nužno usklađene svjetove, približavaju se jedni drugima i razilaze, zbližavaju se ili odbacuju, započinju konflikt ili međusobnu razmjenu iskustava ili usluga. Sve to rade, da upotrijebim Simmelovu frazu, u suspenziji kultura. Naizgled tvrde hijerarhije i jednosmjerne razvojne putove danas su zamijenili ratovi za priznanje. Pobjednika nije moguće predvidjeti. Migracije današnjeg globalnog stanovništva su ogromne i još se povećavaju. Vlade se tako pokušavaju dodvoriti biračima ograničavanjem pristupa migrantima ili time što im uskraćuju pravo na azil, utočište i opskrbu, ali velike migracije to očito ne zaustavlja.


Alain Touraine je utvrdio da pojam "multikulturalizma", utemeljen na poštovanju slobodnog izbora u kulturnoj ponudi, moramo razlikovati od pojma tzv. "multi-komunitarizma". Ako prvi pojam predviđa pravo pojedinca da slobodno bira način života i pripadnost, drugi pojam lojalnost pojedinca pripisuje njegovoj izvornoj zajednici. U komunitarističkom pogledu na svijet, rasprava o životnim vrednotama i stilu života je bespredmetna. Miješanje tih pojmova dovodi u zabludu i štetno je za suradnju i suživot ljudi.
Za razliku od zajednice u klasičnom smislu, internetske zajednice nisu zamišljene u smislu trajnosti. Lako im se pridružimo, ali jednako lako ih u trenutku kad pozornost, simpatičnost, antipatičnost, raspoloženje ili moda krenu u drugom smjeru, i napustimo. Internetske zajednice, koje u zadnje vrijeme pravilnije nazivaju "mrežom", nastaju i raspadaju se s brojnim individualnim odlukama i impulsima "dodaj" i "ukloni". Tako se stalno mijenjaju i neozdravljivo su krhke.
Upravo zato je toliko ljudi, uronjenih u "tekuću modernu", oduševljeno njima i draže su im od starih oblika zajednica koje su svakodnevno nadzirale svoje članove. Njihova privlačnost je u stalnom stanju prolaznosti i odsutnosti dugoročnih, da ne govorimo o bezuvjetnim obvezama, lojalnosti i disciplini.
Skok iz tradicionalnih zajednica u moderne internetske zajednice mnogi su shvatili kao povijesni napredak za slobodu izbora svakog pojedinca, ali činjenica je da ono što je u novim mrežama najprivlačnije ima visoku cijenu. Valuta kojom plaćamo tu cijenu je sigurnost koju su tradicionalne zajednice osiguravale, a u "mrežama" na nju možemo zaboraviti. Ali tu nije riječ samo o zamjeni jedne vrednote drugom, u smislu "nešto sigurnosti za nešto slobode". Raspad starih zajednica možda pridonosi većoj slobodi pojedinca, ali ljudi kao pojedinci nemaju mogućnosti niti sredstava da s takvom slobodom postanu slobodni de facto, a ne samo de iure. Mnogi kojima bi ta navodno poštena zamjena išla na ruku, vide je kao nešto što ih čini još nemoćnijima i bjednijima. I zbog toga još nesigurnijima.


Nema komentara:

Objavi komentar

Objavi komentar