četvrtak, 23. listopada 2014.

Prigovor savjesti, kvalitativno i figurativno

Prigovaraš li mi moja savjesti?
A na što, što već nisam sama sebi prigovorila prije nego li sam odlučila baš to raditi i biti što jesam?
Da li profesionalni vojnik ima pravo reći: 'Ne, ja neću u rat! Moja savjest mi se probudila iz nekih dubina i rekla da to nije u redu, da rat nije ljudski.' Ima, ali onda prestaje biti profesionalni vojnik.
Da li policajac ima pravo reći kako mu se eto, svi navijači gade i kako bi on najrađe da se te grupacije međusobno unište? Da li on ima pravo odbiti takav posao, jer eto, savjest mu kaže da se ne treba s takvima baviti? Da li sudac ima pravo reci kako ne želi suditi ovo ili ono, a što mu eto, baš spada pod njegovu specijalizaciju?
'Prigovor savjesti' je na žalost, kao i mnogi drugi pojmovi u našim današnjim životima postao vrlo prostituiran pojam. Savjest, moralnost, etika, naprosto ono iskonsko poštenje, najobičnije vrijednosti koje su oduvijek kao vrijednosti bile na cijeni u društvu postale su riječi bez ikakvog stvarnog značenja. Koriste ih ove i one skupine loptajuci se s njima kao da su to samo njima pripadajuci pojmovi, samo njima. Prostutuirajuci pojam 'prigovor savjesti' nestaje im savjest, te tako ostaje samo prostitucija, što skupina koje to rade, što onih koji im se na identičan način suprotstavljaju.
'Prigovor savjesti' danas najaktualniji po pitanju abortusa u javnim klinikama tako je ponovo postao medijska atrakcija. Za i protiv skupine okupljaju se i bore puneci tiskovine, birtije, internetsku komunikaciju. Fašisti, ubojice, klerofašisti, zločinci samo su neki od termina koje suprotstavljene skupine u rafalima izbacuju, a jedino sto ubijaju je zdrava pamet. A savjest? Pa meni se nekako čini da ni jedna od tih skupina ne zna što je to savjest...
Kao što to ne znaju ni oni koji se pozivaju na 'prigovor savjesti' odbijajući neku od preuzetih dužnosti u okviru svoga posla, javnog posla kojeg su se prihvatili pod punom odgovornošću i posve svjesno, znajuci unaprijed što taj posao sve nosi u sebi.
'Prigovor savjesti' kad bi uistinu postojao, kad to ne bi bila tek neka šminka ili tek dobra marketinška propaganda rekao bi im da nisu ni smjeli prihvatiti poslove s zadaćama koje im grizu savjest. No savjest je izgleda postala vrlo rastezljiva forma, bar sudeci po nedostatku samovoljnih odlazaka s takvih radnih mjesta koje ju narusavaju. Jer to bi bilo jedino normalno, jedino vrijedno poštovanja, ne radi stava ovog ili onog, već zato sto bi bilo jasno da je savjest dovoljno velika osobna veličina, tako velika da je jača od sigurnog državnog zaposlenja sa svim pripadajucim pogodnostima.
Da 'prigovor savjesti' ima ikakve veze sa savješću svjesno preuzete obveze ne bi tako lako bile zanemarene. Ne pričam samo o trenutno i ponovo aktiviranom pitanju već pričam o minimumu ljudskog poštenja i savjesti koji kaže da ne prihvačaš dobrobiti ako s njima u paketu dobiješ obaveze koje su suprotne tvojim uvjerenjima, bilo da se radilo o mitu, korupciji, pogodovanju, kriminalu kao i onom s čime se osobno ne slažeš, radilo se o abortusu, vjeri, ili bilo kojem stavu na koji svatko od nas ima puno pravo, osobno pravo.
Nema se sto previše novog o ovoj temi zaključiti, tek da savjest nije pojam istog značenja kao što je nekad bio, kao ni osobni integritet, kao ni mnogo drugih vrijednosnih pojmova, te da prostitucija savjesti (morala, etike, estetike) traje neometana dalje, ponekad prigovorom potencirana.
.



.
.

.
.
(Luna, oct. 2014)
.
.


 

Nema komentara:

Objavi komentar