nedjelja, 12. listopada 2014.

"Bezukus" - zadnja faza postmoderne

Kolinda Grabar Kitarovic kandidat je za predsjednicu RH. Frizura stroge uciteljice matematike iz osnovne skole, svjetski background umjesto primjerenijeg osobi, schoolyard-a. Pozadinska slika Darija Kordica, osudenog po svim uzusima svjetske sudske prakse i pjevanje zadanih patriotskih pjesmica, kao da biramo predsjednicu razreda u osnovnoj skoli, po preporuci sustava. Streberski nastup, teski neodgovor na teska pitanja. Da li je ova kandidatura uopce moguca u svijetu u kojem postoji "Ukus"? Cini mi se nemogucim, citav cirkus sa svom medijskom pompom oko njega, rezultat je nestanka svih kriterija, ne samo u politici, vec u drustvu opcenito.
Jovic nije bio bilo tko u RH vec predsjednicki savjetnik. Sve sto mu se mislilo mogao je, naravno, misliti, ali ne i javno izreci. Ivancicu fali kucnog odgoja, kao i velikom broju novinara kad ne razlikuje "dodatnu okolnost" funkcije na izbor rijeci. S druge strane, izreceno nije prvi put u ovim okvirima. Takav savjetnik je i primljen na tu funkciju, sto je takoder nedopustivo i jos jedan veliki ne-drzavnicki gaf Ive Josipvica. Naprosto Jovicu nije bilo mjesto u predsjednickom kabinetu RH, no i za izbor suradnika treba imati kucni odgoj. Dok ekipa na vlasti ne shvati da funkcija ima svoje obaveze i pravila, a kako stvari stoje, daleko smo od tog doba "kulture" imati cemo vrlo neprimjerene izjave i ponasanja, na zalost i djelovanja sve do ureda predsjednika ili Vlade. Da zakljucim, Jovic je sletio s funkcije zbog iste stvari zbog koje je i postavljen na nju. Ni manje, ni vise.
Frljic, ravnatelj Hrvatskog nrodnog kazalista u Rijeci na drzavni praznik od drzavne ustanove radi sprdnju. Ruga se kome? Sebi kao drzavnom cinovniku? Ne, on nema postovanja prema drzavi u kojoj zivi, sto je stvar kulture, a ne zastupanja prava ovih ili onih manjina ili opcenito politickog stava. Frljic privatno ima pravo na stav kakav god hoce, na negaciju drzave, kazalista, institucija, umjetnosti, no zaboga, zasto onda ne zivi "pod mostom" upraznjavajuci upravo takav zivotni stil koji ponasanjem promovira? Ne, on bira drzavu kao mjesto zaposlenja, sigurnost uhljebljenja unutar okvira koje negira istovremeno svojim djelovanjem. On bira kulturu kao djelatnost, a djeluje nekulturom ponasanja. Disident modernog, "Bezukusnog doba"? Sprdnja, rekla bih prije da je to. Sprdnja sa svima onima kojima je u sjecanju i u ponasanju ostalo nesto malo onog iskonskog ljudskog ponasanja, postovanja prema svojoj okolini i ljudima.
Karamarko, Kalmeta, Hajdos, Milanovic... u svakom od njih, kao i stotinama drugih poznatih osoba mozemo naci iste obrasce "Bezukusa". Politika postmoderne je politika sminkeraja bez ikakve kvalitete u akterima. Kultura? Ono sto se danas u nasem drustvu naziva kulturom, cak i umjetnoscu, upravo ono sto je najvise medijski ili institucionalno popraceno najmanje je blisko bilo kakvom stvarnom, unutrasnjem, iskonskom shvacanju iste.

Dojam "bezukusa" sveprisutan je. Novo doba, doba "bezukusa"? Mozda bi trebalo ovu zavrsnu fazu postmoderne koju zivimo nazvati upravo tako. Kao podkategoriju koja je prevladala sve dosadasnje kategorije postmoderne. Oznaku uspjeha procesa koji se od podrucja umjetnosti prosirio na politiku, ekonomiju, na sve sto nas okruzuje, sve do nacina zivota, kucnog odgoja, nacina hodanja ili govora. Vrijeme u kojem zivimo, cini mi se, prvi je put u povijesti uspjelo sazeti sve u jednu tocku, tocku u kojoj nista vise ne postoji. Mislim, naravno, da ne postoji nista vise od onog sto smo znali, sto smo osjecali, sto smo zivjeli. Kataklizma uma, ljudskog, humanog uma. Uma individue, koje prijeci zajednicu u samounistenju. Onog koji postuje svoju okolinu, okvire u kojima bivstvuje i koji ga sprecava da bira bezukusne spodobe kao svoje mentore, bilo da se radilo o primarnom bontonu, umjetnosti i kulturi, okolisu ili drzavi, politici.




Citam knjigu Milivoja Solara, "Predavanja o losem ukusu". Polako, sporadicno jednu ili dvije stranice kad stignem. Frustrirajuce je sve ono cega si svjestan i sto te smeta vidjeti "crno na bijelom". Steta sto vise ne postoje mediji koji bi ovakve tekstove "proturili" u javnost dozirano, bas onoliko koliko je ovovremenski post-covjek uopce voljan vidjeti kritiku samog sebe i drustva koji je stvorio. ...ili drustva koji ga je stvorio, a danas, u ovo "bezukusno" doba svim snagama, cak i vlastitim, odrzava takvim.
Knjiga Sygmunta Baumana, "Biti covjek danas, problematicno je... " na temu koje je raden dokumentarac o kojem sam pisala, ("The Trouble with Being Human These Days") tiskana je paralelno s premijerom. 

'We live in a world which no longer questions itself, which lives from one day to another managing successive crises, without knowing where it is going and without trying to plan the itinerary' (Zygmunt Bauman, In search of politics). This film is a bold attempt at making a provocative, and yet informed diagnosis of the modern uncertainty. It is a 'road movie', a journey through Europe, Zygmunt Bauman's life, and the darker sides of our globalized society.









Luna, oct. 2014


.

Nema komentara:

Objavi komentar