Nije ideologija ni ujedinjenje, vec proizvodnja

Mi, kao drzava i kao gradani mozemo sami, a mozemo i unutar EUa prezivjeti godine koje slijede, ali ako nastavimo sa dosadasnjom politikom i nacinom zivota dozivjeti cemo kolaps neovisno o tome.
Mi kao drzava i kao gradani mozemo odabrati lijevo ili desno, no ako ne promijenimo nacin razmisljanja i ako ne promijenimo nacin funkcioniranja drzave necemo izbjeci kolaps.

Zacudujuce je koliko smo se otudili od najobicnijeg zivota, svatko u svojim snovima o potrebama, javnim i osobnim, zeljama i prohtjevima koje uglavnom veze nemaju sa mogucnostima. Zacudujuce je koliko su nas te zelje i samodopadnost odvele daleko u politickom promisljanju da danas mozemo na prste prebrojiti one koji se politikom bave, a jos uvijek znaju gdje su, tko su i sto su realne mogucnosti. 

Traziti rjesenje u ideologiji, socijalizmu ili kapitalizmu, EU integracijama ili bez njih, nacionalnom identitetu i svim ostalim dnevno politickim zanimacijama i preokupacijama nece donjeti nikakav pomak od dosadasnjeg puta u propast jer tu nije rjesenje niceg. Nista od odabranog nije ni bolje, ni losije od ostalog niti nudi ikakvu drugaciju buducnost od ove koju imamo.

Najjednostavnije stalno preskacemo. Valjda zato sto je najteze. Mi moramo poceti proizvoditi i od toga zivjeti. To je osnovno sto nas treba preokupirati, a time se nitko ne bavi. Kad to odlucimo onda mozemo sloziti uvjete u kojima ce to biti moguce.

Uvjeti nisu komplicirani, no opet su teski. Mi naprosto moramo citavu potrebnu administraciju drzave dovesti do minimuma potrebnog. Ne moze poduzece sa 10 zaposlenih funkcionirati kao koncern, imati sve sluzbe, odjele i gomilu formulara redovno ispunjavanih. Odnosno moze, ali tada na deset proizvodno zaposlenih mora postojati jednako toliko administracije. Upravo to smo napravili, prvo kopirajuci sustav iz Jugoslavije sa gomilom administrativnih propisa, a zatim iz EU pravilnika i normativa. Na sve to smo nadodali citavu gomilu onih koji su uhljebljeni kroz takve sustave, vjecno tamo, izgleda nepromjenjivi.

Ako ikad neka politicka opcija "Zdrave pameti" dode u poziciju vladati, prvo, odmah, u trenutku dolaska na vlast treba proglasiti nevazecim 50% propisa i zakona koji su bez svrhe i opterecujuci, zatim raskinuti sve ugovore i otpustiti skoro sve zaposlene u drzavnoj i javnoj sferi.. Nakon toga bi bilo nuzno postici opci gradanski dogovor sto je Javno vlasnistvo i sto je Javni interes. To ne bi trebalo biti tesko kod odredivanja vecine prioriteta. Voda, Zrak, resursi, zdravstvo, skolstvo, komunikacije, infrastruktura. I to je to. Dalje nema. Sve ostalo ostaviti trzistu bez protekcija. Neopterecena drzava, prosta i jeftina mala drzava, niski porezi morali bi biti sasvim dobar stimulans za rad. Jednostavni i postojani zakoni, jasni i bez protekcionizma raznih kasta ovoga i onoga takoder su stimulans za proizvodnju.  Naplaceno porezom koristiti za odrzanje javnog zdrastva i skolstva, ostale resurse naplacivati razumno i sa postovanjem voditi.

Na odgovornosti vodecih i zaposlenih u drzavnom i javnom inzistirati uz ostre represivne mjere za pronevjeru i kriminal. Neukost ili nesposobnost onih koji preuzimaju takve poslove rjesavati brzo, smjenom, a za zaposlenje traziti osobni financijski polog kao garanciju izrecene osobne sposobnosti. Javne usluge, zdravstvo, skolstvo, kulturu odrediti u skladu sa mogucnostima drustva.

Kad se odlucimo da je rad i postojeca imovina osnov naseg drustva dobiti cemo prvu sansu da od nase drzave napravimo ugodno okruzenje za zivot.

Rjesenje nije ni u socijalizmu ni u kapitalizmu, ni u EU ni van nje. Vec iskljucivo u nama koji moramo poceti proizvoditi stvarne vrijednosti i na temelju njih zivjeti. Resurse imamo, bar za sada, u dovoljnoj kolicini. Do kada cemo i mi i resursi biti u stanju iz kojeg se moze jos uvijek isplivati ne znam, ali sam sigurna da kao drustvo i kao drzava nemamo jos puno vremena.

.

Modern Slave

Tolike konvencije me izluduju. Mnogi misle kako postoje uvrijezena pravila za sve, kako se poodavno zna sto je ispravno, a sto ne. Kako se zna sto je moguce, cemu treba teziti, kako treba zivjeti. Sto je realno, a sto samo tlapnja neralnih dusa...
Naravno da postoje dobre konvencije. Ostvaruju osjecaj ugodnog u drustvu i druzenju nepoznatih i manje poznatih. Pristojnost, pazljivost, kako pozdraviti, kako jesti. Neke sveopca pravila koja se ne ticu intelekta i emocija. Neki zakonik koji omogucava ugodnu komunikaciju medu neupoznatima. 

Oko mene, primjecujem, mnogi se trude svoje misli i zelje prilagoditi pravilima. Ne sjete se kako su ta pravila u nekom trenutku postavljena, prije toga ih nije bilo. Znaci nisu vrijedila, nitko nije znao da nesto je, ili nije moguce ili je u redu. Prije nego se pravilnik postavi imamo izbor, a kad netko (a zasto bi taj bio u pravu?) oformi neku konvenciju ispadne kako vise nemamo mogucnost izbora. Ili mozemo biti nekonvencionalni, no istovremeno tim odabirom postajemo dijelom asocijalni ili pomalo ludi. Ljudi sami sebi stvaraju ine okove postujuci necija pravila, ne obaziruci se na sebe i okolnosti. Postujuci proglasene autoritete bez promisljanja o svrsi i smislu proglasa.

Imamo sposobnost stvaranja, imamo sposobnost razmisljanja i zakljucivanja. Mozda mozemo upraznjavati tako neke cudne ljudske karakteristike i pri tom uzivati. Nekoristenje vlastitih potencijala nas unistava. Baterije se stajanjem polako prazne i pokretacka energija postaje slabija, sve do potpune nemoci. Takav toksicni otpad ostaje u nama, trujuci nas permanentno. Mozda ono sto je sad pravilno nece biti ispravno nakon nekog vremena. No to nikad ne bi znali da su se svi oduvijek drzali samo pravilnika. Zasto unaprijed krenuti negativno prema i naizgled alternativnom, "nepravilnom"? Zasto uopce biti negativan? To unistava svaku sposobnost upijanja i stvaranja. To nas sprecava da budemo ispunjeni. Ponavljajuci ono sto znamo, ne dopustajuci sebi izlete vrtimo se u krug, potpuni, zatvoreni krug. Sami sebe uznicimo u svoju malenkost bivajuci time manji od onog sto mozemo biti. Ucestalost te pojave je zabrinjavajuca. Proizvodi sveopcu depresiju. Previse ljudi sputanih samim sobom cine kupolu jada, pritisak zraka i nemogucnost radovanja. 

Probudite se i pocnite sanjati. Sunce je jos uvijek tu negdje. I kisa pada stvarajuci duge. Razne, za svakog poneku. Na svim stranama, samo se osvrnite oko sebe i krenite. Nadite bar jednu "svoju" kupolu, kupolu u bojama vase duge. Zrak ce biti laksi, vase noge brze, a mozda naide poneki pas. Nastani se pored vas i ostane zauvijek. Ako ikada osjetite da kupola mijenja boje u rutinske, ako ne budete mogli osmjehom popricati sa cetveronoznim cuvarkucom krenite dalje, trazite novu, samo vasu dugu. Ima dovoljno boja za sve. No treba ih zeljeti. I truditi se jako. Ili cete na kraju zivota imati samo uznicke uspomene.

Realnost je subjektivna, proizvod je nase percepcije nas samih i svijeta oko nas. Mnoge nemoguce stvari postaju vrlo realne ako ih jako zelimo i trudimo se. To nije bijeg od sadasnjosti, to je bogatsvo zivota. Bez htijenja umiremo zivi. Na kraju nemamo sposobnost upijanja sunce ni kise, duge se vise ne stvaraju. Nestanemo rastopljeni jadnom otopinom. Snovi ostaju davno rasplinuti, zaboravljeni u nekoj mladosti.

Probudite se i pocnite sanjati. Svaka realnost je san i svaki san je realnost.




Luna

Trajna faza bez propisanih pravila

Meni je umjetnost ono što ima duha i originalnosti, no ne postoji krajnja definicija jer je to neuhvatljivo kao i zrak. Znači, na kraju pitanje je koliko je netko u stanju imati duha i prenijeti ga i koliko primaoc ima duha da to shvati i prihvati na pravilan način. Mislim da je umjetnost donekle sposobnost umjetnika da svoj neki unutarnji doživljaj nečega uspije prenijeti na nekog drugog. Sto znaci donekle sposobnost umjetnika da svoj neki unutrasnji osjecaj prenosi na nekog drugog? Mora postojati stvaraoc duha i primaoc duha. Bez duha nema niti umjetnosti. 

A što je, po tebi, umjetničko djelo? pitanje je koje sam dobila u raspravi na jednom forumu, nakon pobune nad izrecenim, pa odgovorih: Za mene je ono koje izazove u meni umjetnicki dojam/reakciju/mastu/osjecaj. Opce priznata umjetnost obicno to radi kod veceg broja ljudi, ali nije nuzno tako. Puno je onih koji se profesionalno bave objasnjavanjem umjetnosti. Ima puno o tome napisanog. Mnogi pricaju o ....prihvatiti na pravilan način.... nekako se jasnoca smisla podrazumijeva. Po toj logici jedini uslov za "biti umjetnik" je "stanje imanja duha" da ga se moze prenjeti i postojanje primaoceva duha da to shvati i prihvati na pravilan način. Dakle dva uslova, duh i prenos pravilnog. Ne slazem se, ni najmanje se ne slazem, cini mi se nebitno.

Duh stvaraoca i Duh primaoca.............. Kod percepcije svijeta ili neke umjetnosti, da li su oni jednaki? U stvari ne shvacam sto znaci pravilan nacin, kad razgovaramo o umjetnosti..
Sto je pravilan nacin? ...... Postoji puno teorija umjetnosti, sva sila kriticara, knjiga, monografija i sudova... U skoli ucimo Povijest umjetnosti, idemo na izlozbe.. svasta nesto od obaveznog do slobodnih aktivnosti... 

No sto je Pravilan nacin? Gdje ga naci? Cemu on sluzi? I zasto ga uopce traziti?

Moja ideja o umjetnosti je sasvim drugacija. Umjetnost ima dvije faze percepcije svijeta i umjetnosti. Jednu dok umjetnik (stvaraoc) stvara, i ta je samo njegova. Kad ju zavrsi ona je za njega gotova, jer se izrazio. Dakle, gotovoscu prestaje biti njegova. Druga faza je "Umjetnost kao percepcija uzivaoca umjetnosti". To je trajna faza. I nema pravila. Svaki uzivaoc umjetnosti vidi i dozivljava nesto svoje.

Neko detalje, neko global. Neko nove slike. I sve to nema veze sa umjetnikom. Jer ono sto on vidi, dozivi, osjeca spada u prvu fazu, uzivanje u drugu. A one su potpuno odvojene i neovisne.
Apsolutno je nebitno da li uzivaoc "zna" sto je umjetnik mislio dok je stvarao. Sto je umjetnik htio reci i kako se izrazio tehnicki. Zato sto samim zavrsetkom nekog djela umjetnost prestaje biti umjetnikova i trajno odlazi uzivaocu. Uzivaoc je u stvari umjetnost. Jer on je jedini koji trajno daje umjetnicko znacenje necem, on je taj koji vidi, ovo ili ono.Uzivaoc je svijet.

Percepcija, odnosno sposobnost percepcije umjetnosti je ono sto umjetnost cini divnom, ispunjujucom.

Nas nacin, individualno gledanje, slusanje, mirisanje, razum, masta, pronalazi cudesne stvari... trajno. Mi ju upijamo. A umjetnik se samo kroz nju prazni. Sto se duze zadrzimo na necem, vise mozemo percipirati. No uvjet je slobodan um i sposobnost "gledanja".. ne naucena, nego ona koja ide iz nas.. Ako tako pristupamo necijem djelu uzivati cemo i pronalaziti cudesa .. svako svoja. 

Nisam pobornik strogog kategoriziranja i vrednovanja umjetnosti, kao ni strogog razdvajanja na umjetnicka podrucja (knjiga, film, slikarstvo, tehnike, itd). Neki "umjetnicki" osjecaji ce biti najjaci u interakciji razlicitog, cak i neceg potpuno prirodnog, ne-umjetnickog. Najbitniji je "osjecaj" koji "djelo" proizvodi u uzivaocu. On samom djelu daje "umjetnicku" vrijednost, pretvara ga u "umjetnicko"djelo.

Zbog toga mislim kako je kvalitetnije reci da je "umjetnicko djelo" proizvod percepcije uzivatelja, a ne rada autora.

Umjetnost ne cini umjetnoscu ono sto vidis, ono sto cujes, ono sto mozes opipati, ..... vec ono sto osjecas dok radis nesto, ili sve, ili jos vise od toga... Umjetnost si ti, tvoja percepcija bilo cega.

Luna

.

Sto zelimo djeci?

Kad ste zadnji put citali price i bajke za djecu? Sjecate li se koje iz djetinjstva? Mozda Male Sirene?
One djevojcice ribice koja je nacas pomislila kako moze sve sto stvarno jako zeli. Kako je cijeli svijet njezin ako se dovoljno trudi. Kako se ljudi vole i paze. Jeste li svom djetetu ili nekom drugom mozda poklonili knjizicu sa tom bajkom?

Recite mi, sto ste mu htjeli time dati? Koju pouku prenjeti? Da li ste ikada stvarno razmisljali o sadrzaju price koju preporucate nekom djetetu, svjetski poznate price, svjetski poznatog pisca? Ili je ta "svjetskost" bila sasvim dovoljna da ne razmisljate?

Mala Sirena je za mene jedna prestrasno deprimirajuca prica, nesto sto spada u vrlo ozbiljnu i tendencioznu literaturu sa losom porukom djeci ili prikazom stvarnog zivota ako krenete zeljeti vise, ako imate snove ili neke svoje ideje. Meni prica kaze kako je potpuno krivo misliti da se treba truditi, zeljeti i pomuciti da bi ostvarili snove. Kako je krivo spasavati neznanca. Kako sredina u kojoj zivimo nije nasa ograda, kako smijemo nekaznjeno izaci. Da smijemo voljeti i one razlicite od nas. Da smijemo sanjati i truditi se ostvariti svoje snove. Da ne smeta sto smo razliciti ako se volimo i postujemo. Meni prica kaze da svi koji ikada pomisle izaci iz okvira u kojima su rodeni mogu ocekivati veliku bol pri svakom koraku u novom, odabranom i zeljenom svijetu. Meni prica kaze kako nov svijet neminovno nosi sa sobom nijemost i potpuno nerazumijevanje nove okoline. Da cemo biti izdani. Da cemo sagorjeti zato sto smo zeljeli, trudili se i voljeli. Da ce svatko tko pokusa postati tek pjena na valovima.

Ona koja udara u hridi, rasprskava se u stotinama kapljica nestajuci na nepoznatim stijenama tog drugog svijeta kojem nikad nismo ni smjeli pomisliti da pripadamo, a oni koji jesu nestali su na njegovim obalama u zaborav.

Da li ste sada jos uvijek sigurni kako zelite nekom djetetu pokloniti ovu pricu? Ako jeste, koja vas misao na to tjera?

Ne vidim razlog djeci prenositi krive poruke. Ne mislim da ih treba cuvati pod staklenim zvonom i u nepoznavanju stvarnog svijeta. No da li im treba dok su jos mali ubijati svaku nadu kako treba biti dobar, zeljeti, truditi se i pokusati? Da li im treba dok su mali razbiti bas sve iluzije o razumijevanju, toleranciji i prihvacanju razlicitog? Pa ja mislim da ne. Jer cemo im ubiti snove i sprijeciti ih u pokusaju odrastanja. U pokusaju da budu svoji ljudi, ali dobri ljudi, tolerantni, vrijedni..

Naprosto nije logicno ocekivati toleranciju, trud, ideje, mastu kod onih kojima je vec u djetinjstvu jasno receno:

OSTAVITE SVAKU NADU VI KOJI ULAZITE

Ne shvatite me krivo, ali djeci treba dati nadu da zivot nije los i da moze biti bolji ako se stvarno trude. Na zidove i prepreke ce zasigurno naici, no kako mislite da ce ih preskociti ako ste se pobrinuli od malih nogu objasniti im kako su ograde nepremostive?






ps

Ovaj dnevnik je pisan potaknut rjesenjem MZOSa o prikladnosti animiranog filma Petr Ginz za djecji uzrast. Ja ne mislim da je to film za djecu, kao sto ni ova bajka nije za djecu, vec za odrasle ili barem vecu djecu uz roditelje kao oslonac i sigurnost od strahota. Film o Petru Ginzu kaze kako mozete biti dobri, pametni, talentirani ali to nikako ne znaci da nece doci neki zlocesti ljudi koji ce vas ugusiti plinom samo zato sto ste razliciti. To odraslima kazuje svu stravu Holokausta, no djeci moze znaciti da nista sto dobrog rade, nikakav trud ni talent ne moze sprijeciti zloceste i razlicite (vjerom ili nacijom, bojom koze ili ociju) ljude da ih uniste, muce i ubiju. Cemu se onda truditi, mozda ce se poneko dijete upitati? Ili zasto bi tolerirao razlicite kad ni oni ne toleriraju drugacije (mene)? Ne vidim nikakvo promicanje tolerancije prikazivanjem ovakvih filmova djeci, vec samo obrnuto. U biti ne vidim da su to djecji filmovi i cini mi se potpuno krivo filmove za odrasle, ozbiljne i teske filmove za odrasle, sa dobrom porukom za odrasle samo zato jer su animirani proglasavati djecjim. Djecja percepcija nije odrasla percepcija i nije za ocekivati onu reakciju koja ce se javiti kod roditelja koji ce u djetetu mozda uspjeti vidjeti covjeka kojeg treba stititi. No sasvim je logicno ocekivati djecju traumu ili negativnu reakciju na trud i rad, pazljivost i plemenitost jer ti nista ne pomaze da te razliciti ne utuse. Uz dodatni antagonizam prema razlicitom.

Malo vise paznje i razmisljanja od nadleznih institucija ne bi skodilo, a mozda i pokoji savjet psihologa (moze i meni ako grijesim). I promotorima ne bi skodilo malo vise paznje prema najmladima. Ne informiraju se najmladi o Holokaustu tako da im se ubija nada u zivot i razlicito i sve ostale ljudske vrline jer ih i ovako i onako ceka grozan kraj ako su ili ako dodu "drugaciji".

Luna