Apsurdi danasnjeg sustava su silni pozivi na demokraciju, parlamentarnu ili direktnu koja je toliko administrativno komplicirana da se rijetko moze provesti u skladu sa svojom punom izvornom idejom, ......Gomila gradanskih organizacija i inicijativa koje financira drzava, politicke stranke koje su diktatorski organizirane i same sebi dovoljne, sindikati koji su samo drzavni ili javni... policija i pravosude koji funkcioniraju iskljucivo po sistemu represije nad stanovnistvom, a sve pod zastavom "slobode"...
Apsurdi danasnjeg sustava su vode demokratskih sustava slicnih nasem, koji se ponasaju kao dekadentni kraljevici bez kraljevske kulture, ali zato sa maksimalnom degeneracijom familija koje se rijetko mijesaju van unutrasnjih krugova. Poneki usvojenik, svjeza krv ne mijenja bit stvari, jer usvojen automatski biva odgojen, modificiran ili nestaje.
Apsurdi danasnjeg sustava su ideje slobode koje vode zarobljenistvu uma i tijela. Apsurdi danasnjeg sustava su pojmovi i regulacije po svojoj biti ogranicavajuci, koji pricaju o slobodi, kao i oni koji naizgled ogranicavajuci u stvari predstavljaju slobodu.
Apsurd je citav danasnji sustav koji cvrsto zauzima stranu apsolutizma, gradi brane i nasipe, usancen sa svom mogucom teskom artiljerijom pjesadijom i avijacijom braneci nesto sto naziva sloboda, demokracija, ljudska prava, kultura, a da sve to definira upravo suprotnim definicijama i regulativom koje objasnjava zastitom od ljudi samih.
Apsurd danasnjeg sustava jest upravo to sto nista nije onako kako naizgled jest.
Lazna slika je osnova sustava, toliko lazna da joj je potrebno stotine i tisuce stranica i "informacija" kako bi od te lazi stvorila privid istine, toliko iskrivljena da joj je potrebno gomila cinovnika, policije, vojske i stanovnistva na braniku te lazi da su oni "ostali" skoro postali nebitni. A ako slucajno osvanu ti nebitni, postoje novi sanci, nove giljotine, novi zakoni koji "stite slobodu" od nje same i ljude od slobode.
.
.
.
Ne citam Zizeka rado, ne bih znala tocno reci zasto, no jedan od vecih problema mi je sto se ponekad tako savrseno uklapa u taj zivuci, postojeci sustav da se uvijek pitam da li je moguce biti ispravan i biti pasent neispravnom? Ili je to naprosto nagon koji nas tjera za prezivljavanjem u sustavu koji nam se ne svida, zato jer smo dovoljno lijeni ili slabici da nemamo stvarnih moci sustinski mijenjati ista? Ili se naprosto uklapamo u onom hedonistickom dijelu, konzumeristickom, popularnom i odupiremo u onom intelektualnom, svjesnom, misaonom? Mozda nas dopodne "pere" kolektivizam u kojem se smatramo toliko povlastenim da nemamo straha za individualno, sve do predvece kad se taj bauk budi svjestan nemoci svoje ekspresije? U svakom slucaju Zizek je poseban, simpatican, postovan ili ne.. Pojava je konzumeristickog intelektualca svjesnog apsurda sustava u kojem raste paralelno sa porastom svih apsurda naseg apsolutno apsurdnog sustava. Kronicar koji je odlucio uzivati bez obzira na predstojece. Kad tako razmisljam ne znam da li bi se smjelo od ikoga ocekivati vise i da li bi se takav trebao smatrati vjerodostojnim u razmisljanju?
"Ja sam pesimista u smislu da dolaze opasna vremena. Ali sam i optimista upravo iz istog razloga. Pesimizam znači da su stvari postale haotične. Optimizam znači da su upravo to vremena kada je moguća promjena." A koje su šanse da se ništa neće promijeniti? Ah, ako se to desi onda se polako bližimo novom autokratskom društvu koje funkcioniše na principu aparthejda. To neće biti – moram to naglasiti – stari glupi autokratski sistem. To će biti novi konzumeristički oblik." Cijeli svijet će izgledati kao Dubai? Da, a u Dubaiu, znate, druga strana su bukvalno robovi." (Zizek)
Neki dan sam procitala kako radnicki sindikati nemaju vise smisla. Nije da toga nismo svi svjesni, jer je to samo po sebi jasno. Naime nestankom industrije, nestali su i radnici, tako da nije izjava nesto spektakularno. No cini mi se da je ono sto je u toj devastaciji vrijednosti sindikata bitno shvatiti da je nestala zajednicka tema okupljanja, ne samo oni koji se okupljaju. Prava radnika nisu dakle neka shema koja ce okupiti studente, seljake, penzionere, zene, naciju.. jer ih ne dotice. Procitah da je dug taj koji nam je svima zajednicki, onaj koji nas vecinu pritisce.
Potrebna je nova forma organizacije, jedna šire društvena forma.....Danas neprijatelj nije poslodavac, nego »spread«...... Dakle u današnjoj situaciji, rival sindikata nisu poslodavci, nego taj apstraktni mehanizam koji raste i opada. I odlučuje o svemu. Taj je mehanizam praktično suspendirao demokraciju u Europi, naročito u zemljama Južne Europe. Primjerice, praktički su zabranili referendum u Grčkoj. Oni koji danas glasaju su »spread« i financije. Oni neprestano glasaju: ako »spread« poraste, znači da se ne slažu s ekonomskom politikom primjerice Italije ili Španjolske. (Lazzarato)
Svida mi se i jedno i drugo razmisljanje, no koliko god da izgledaju simpaticna oba su bazirana na empatiji ljudi prema ljudima, kolektivnoj empatiji. Filozofi danasnjice bjesomucno traze zajednicke platforme koje ce pokrenuti narode, zajednicke razloge na koje ce gradani reagirati. Traze snagu u kolektivitetu zajednice, drustvu, zajednickom problemu, zajednickom razmisljanju, zajednickoj patnji, zajednickom uspjehu.. Traze snagu u drustvu kao takvom. Ali tako se objasnjavaju revolucije, a ne evolucije. Ne kazem kako je nemoguce ocekivati novu, konzumeristicku revoluciju, jer jasno je da svi nesto cekaju i da ce se nesto dogoditi samo jos nije jasno tocno kad, no ocekivati da se pozitivni zaokret zapocne udruzivanjem zbog sveopceg drustvenog problema zapadne postmoderne civilizacije, duga, koji je istovremeno izmisljen i tako stvaran... cini mi se iluzorno. "Anti-Spread" revolucija da, revolt, mrznja, osveta, da... kolektivni zanos, da.. sve to moze biti razlog velikih akcija, no da li to uopce moze biti realno uskoro ocekivati? Mozda, makar ja nisam tog uvjerenja. Ono sto sam sigurna jest da revolucija na takvoj globalnoj platformi ne moze donjeti nista novog sto do sada nismo vidjeli i zivjeli. Revolucije na platformama kolektivnog uma, zanosa masa, borbi do smrti i za smrt su ono sto stoljecima zivimo i sto se svaki put prodaje kao neka novina, kao promjena sustava da bi na koncu sustav opet ostao isti kakav je i bio.
Covjek je prirodno i drustveno bice. Sto vise citam novije mislioce, suvremenike cini mi se kako se koncentracija njihovog promisljanja o svijetu bazira na covjeku kao bazicno drustvenom bicu, iskljucivo clanu siroke zajednice, kotacicu drustva. Bas takvom "drustvenom" covjeku, sa sustavom uskladenom covjekom, onom koji bi mogao donjeti velike promjene u svjetskoj krizi. No, da je covjek primarno i skoro jedino sto jest, drustveno bice kaze i sustav koji zivimo, apsurdan sustav. Onaj koji se bazira na covjeku kao drustvenom bicu, organiziranom, uredenom, prilagodenom clanu drustvene zajednice, sudionikom kolektiviteta, biracu, postovatelju zakona i pravila, zvala se ona demokracija, obrazovanje, civilizacija, na koncu i www, svejedno.
Cini mi se kako je potrebno promijeniti fokus razmisljanja o covjeku danas, pa uzrocno i o drustvu. Cini mi se kako je potrebnije razmisljati o evoluciji, o onom sto nosimo u sebi i sto smo nekako uspavali, instinktu, nagonu. O onom sto se svaki gazda, svaki sustav, svaki kolektiv, cak i mi sami (ili bas mi sami) stoljecima vec trudimo staviti pod kontrolu, o nasem prirodnom bicu. Ono je jedino sto ce nas pokrenuti bez prethodnih velikih priprema, platformi, organizacija, ono je jedino sto moze uzrokovati evoluciju covjeka, posljedicno drustva u pravom smjeru. Ono je jedino sto nam je jos stvarnog preostalo u potpuno apsurdnom sustavu koji smo stvorili i nazvali naprednom civilizacijom.
Ako to jedinstveno bice ponovno pocnemo postovati, ako evoluiramo do postovanja prirode pa makar to i nasa osobna bila, dogoditi ce se stvarna i prava, jedina moguca pozitivna promjena, civilizacijski iskorak naprijed......... umjesto ovog sto radimo, .........ponavljamo se kao umjetna, drustvena, negirajuci svaki put sve vise biolosko, u sve gorem i gorem istom obliku, ponasajuci se kao sve vece greske prirode, pretvarajuci sebe u potpuno "lazna bica", a time gubeci i iskonsku ljudskost, prirodnu i humanu, drustvenu.
Bez obzira na duzno postovanje svim priznatim i nepriznatim misliocima danasnjice, cini mi se kako je krivo traziti brzu pokretacku promjenu svijeta na snosljivo, bolje, u drustvenom dijelu naseg bica, a posebno ne u kolektivnom drustvenom... jer.. se na toj bazi, na drustvenom covjekovom bicu, razvio i ucvrstio suvremeni zapadni svijet, bas ovakav kakav danas imamo, poprilicno bolestan...
Na drugoj, od sustava, potiskivanoj strani ljudskog bica, nalazi se nase prirodno bice. Potencijal nuzne pozitivne promjene postoji dakle odavno dostupan, snazan, danas jos uvijek funkcionalan, ne potpuno degeneriran u nasem prirodnom bicu, instinktu, nagonu za odrzanjem.. koji (jos uvijek) svatko za sebe moze pokrenuti ako to zeli, umom (nadam se) ili ce se to dogoditi automatizmom, kod svih koji osjete direktnu ugrozu.. prirodnog bica..
Cini mi se razumno i vrijedno obratiti mu duznu paznju.
.
.
(Luna)
off topic:
The Law of nature
Right of Revolution
Nema komentara:
Objavi komentar